-Piše: Nik Gašaj
Saznanja iz političkih nauka ukazuju da je u ranom periodu islama dominirao stav po kojem je religija političko, a politika religijsko pitanje. Džamija je bila ne samo sveti, već i politički prostor u kojem se raspravljalo o svim pitanjima života zajednice.
Danas nije praksa da se sastanu čelnici država u kojima je, kao religija, dominantno hrišćanstvo, ali jeste praksa da se sastanu šefovi država ili vlada islamskih zemalja (bez obzira na razlike u njihovim političkim i islamskim vrijednostima, sistemu vlasti, itd.). Kao odgovor muslimanskog svijeta na napad na treći najsvetiji hram muslimana, džamiju Al-aksu u Jerusalimu, osnovana je Organizacija islamske konferencije ( OIC) 1969.godine. Među članicama (57) su muslimanske zemlje s različitim političkim uređenjima.
Kao što je poznato, i najnovija odluka predsjednika SAD Donalda Trampa da Jerusalim prizna kao prestonicu Izraela izazvala je osudu i žestoke reakcije muslimanskih zemalja. S tim u vezi hitan samit islamskih zemalja sazvao je turski predsjednik Redžep Erdogan u Instanbulu kako bi razmotrili pomenutu odluku.
Muslimanski sekularisti bi željeli da odvoje religiju od politike. Žele da religija bude stvar ličnog života, te smatraju da se iz političkih, a ne vjerskih razloga želi očuvati sprega islam-politika. Takođe je društvo ,,Ibn Haldun’’ održalo naučni skup u Londonu 1996.godine, a učesnici tog skupa iz raznih muslimanskih zemalja, uglavnom intelektualci, jednodušno su potvrdili mogućnost sekularizacije društva, a da se pritom ne povrijedi suština islama. Oni su se izjasnili i za Deklaraciju ljudskih prava.
Međutim, kritičari ih smatraju prozapadnom elitom upozoravajući da je sekularizacija neprihvatljiva za muslimane. U islamu, po njihovom mišljenju, ne postoji razlika između svjetovnog i duhovnog. Otud na Zapadu ima mnogo nerazumijevanja prema islamu (ali i obratno). Nekad je na Zapadu bauk bio socijalizam, sad svijet plaše islamom. Koliko je samo onih koji s nesimpatijama gledaju na muslimane u Evropskoj uniji ( pa i na Tursku). Prema nekim autorima, istina je da je sekularizacija zaobišla islamski svijet. Čak i zemlje za koje se govorilo da ih je zahvatila sekularizacija doživjele su islamsko ,,buđenje” (Egipat, Libanon, Iran, Tunis, danas Turska). U islamskom svijetu nije nikad došlo do odvojenosti religijskih zajednica i države.
Često se čuje termin ,,politički islam”. Šta bi to bilo? Situacija kad se islam prihvata više kao politička ideologija nego kao religijski svjetonazor. Naravno, u nekim zemljama nije samo u pitanju ,,politički islam“, već i političko i ideologizirano hrišćanstvo.
Je li demokratija odlika islamskih zemalja? Obično one prihvataju tehnologiju Zapada, ali sumnjičave su prema individualnim slobodama i demokratiji kao produktu Zapada (za islamiste). Naročito islamski fundamentalisti odbacuju zapadni način mišljenja i stil života, ali će za promociju svojih ideja koristiti sva tehnička dostignuća Zapada (TV, internet, faks, zvučne kasete...). Fundamentalistička varijanta islama nije pogodna za razvoj demokratije ( po njoj svi pripadnici političke elite treba da budu aktivni muslimani, traži se uvođenje šerijata, sudjelovanje ulame u odlučivanju, i sl.). Ali, zar su protestantski, katolički i pravoslavni fundamentalizam pogodni za razvoj demokratije?
Analitičari nam nameću pitanje je li moguć razvoj demokratije u društvenim odnosima u kojima se ne pravi ili se tvrdi da se ne može praviti razlika između religijske i političke zajednice, u kojoj se ne pravi razlika između ,,Boga i cara“? Vodi li to sporu oko duhovnog i svjetovnog? Dolazi li, po islamu, suverenitet od ljudi, ili od Boga?
Prema profesoru sociologije religije Ivanu Cvitkoviću, oni koji prihvataju demokratiju svoj stav zasnivaju na kuranskoj ideji po kojoj vlade treba da se savjetuju i vladaju na osnovu konsenzusa. Po njima, u demokratskom je okruženju moguće odvojiti religijsko i političko. Polazeći od toga da islam i demokratija nisu nespojivi, mnogi intelektualci nastoje napraviti sintezu ideje parlamentarne demokratije i islama. Za njih je veliki pomak ka demokratiji i to da, u mnogim zemljama, islamističke grupe legalno učestvuju u izbornom procesu i osvajaju mjesta u parlamentu (Tunis, Alžir, Egipat, Jordan...). Drugo je pitanje koliko su islamski pokreti, kad dođu na vlast, spremni da tolerišu različitost.
Početkom XXI vijeka u Zapadnoj Evropi bilo je oko petnaest miliona muslimana, a u čitavoj Evropi oko 32 miliona (oko 7 odsto stanovništva). Najviše ih je u Francuskoj- oko tri miliona, pa u Njemačkoj nešto manje od tri miliona. No, bez obzira na imigraciju muslimana u Zapadnu Evropu, mišljenja sam da je strah kako će Evropa postati ,,Islamska republika” više utemeljen na histeriji nego u činjenicama.
Muslimani su najveća grupacija novijih imigranata u Evropi, a oni se u svakoj državi susreću s predrasudama i različitim opsegom diskriminacije. Prava muslimana su postala središnje političko pitanje svake evropske nacije. Stoga, pojava ksenofobije i diskriminacije prema muslimanskim manjinama i muslimanskim imigrantima proizvodi i može da proizvede i ispoljavanje nasilja i pobunu pojedinaca i grupa islamske vjeroispovijesti. S tim u vezi, neophodno je dosledno poštovati i ostvarivati ljudska i manjinska prava muslimana i drugih etnonacionalnih manjina i imigrantske populacije, u skladu s međunarodnim standardima. (Autor je politikolog)