- Piše: Mihailo Medenica
Došli su dani kada nam je mir u srcu i duši potrebniji negoli ikada u istoriji slave i stradanja Srbije, strahujem.
Uspjeli su da nas ubijede kako postoje dvije, tri…ne znam koliko Srbija i kako nam valja razbrojati se kojoj pripadamo, a ona vazda nedjeljiva i blaga majka svakome od nas!
Dolaze dani kada očigledno valja dovršiti s onim što je mučenom Srblju ostalo kao zbjeg od ala i vrana- vjerom, pa talambasi jada i beskorijenja biju da zagluše zvona i klepala dok se i tu razbrajamo uz kojeg smo vladiku?!
Nismo, braćo i sestre, vladičansko stado (i patrijarh je vladika) već Božje i ne dajmo da nas žive sahrane u vjeri da se više nema vjerovati u šta!
Stotinu puta sam napisao i ponoviću- Gospod vjeruje u nas i kada mi ne vjerujemo u njega, te jesmo svi njegovi, jesmo saborni pred našom svetom Srpskom pravoslavnom crkvom sve i da se kandila i voštanice u njoj posvade i razvrstaju kome služe i saslužuju!
Padnemo li danas- pali smo dovijeka! Ne ko ljudi, čovjek je padu sklon, već kao duhovna bića koja čine da se čovjek padu sklon pridigne kad posrne i korak načini trag u beskraju, a ne tek otisak u blatu, nepostojan ni papratište da povije kad prođe kroz njega!
Crkva nije kamen do kamena već čovjek do čovjeka, čovjek razborit i razuman da vidi i kada mu očinji vid varaju lažju da je istina koliko nesoji žele da ih je, a ne samo jedna- obožen smo i zavjetovan narod!
Došli su dani najvećeg nemira. Dani koje žele da nam natkrile tminom svojih duša tukući o polupane tepsije, ubjeđujući nas da je i to bat zvona.
Odzvanjaju i šuplje glave, ali to nije poziv na liturgiju…
Nije Hrist postradao za naše grijehe da bismo mi danas povjerovali kako čovjek čovjeka nosi kao svoj krst!
Krst nije teret već blagoslov! Put ka Golgoti je staza svakog od nas ka smislu postojanja! Njihov mrak je naše predskazanje zore, a ne strah da bez njih svanuti neće…
Turci za svog vakta su pobili i pojaničarili Srblje, ali nisu ubili Srbiju koliko ovi danas biju o nju tvrdeći da je ispovijedaju dok ne ispusti dušu.
A, duša Srbije smo mi! Mi, vjerujući u čovjeka kakvim ga je Bog stvorio, bez razlike što tu milost nebesku neki nazivaju drugačije.
Mira nam treba, mira nam ne daju, ali od njih ga ne treba ni tražiti, jer sami su sobom neumireni, siroti!
Zaludno i glupo u neljudima tražimo ljude dok promičemo sami sebi kao namjernici koje nismo stigli da ustavimo i svratimo na konak.
Boli li patrijarhovo ushićenje da samom Gospodu treba da zahvalimo na Aleksandru Vučiću- ne!
Zašto bi boljela riječ čovjeka koji na nju ima prava, baš koliko i vladika Amfilohije da tog istog „poslanika nebesnog“ nazove izdajicom najveće svetinje- Srbije!
Izdao je, da, mnogo prije nego što je spustio ruku na Miroslavljevo jevanđelje zaklinjući se da će…
Da će šta, dobri moji?
Sačuvati Srbiju tako što od nje neće sačuvati ništa više od onoga što je dovoljno da se njome vlada dovijeka!
Najskuplja riječ jeste Aleksandar Vučić, jer očigledno najveću cijenu valja platiti i za vjeru i za nevjeru u njega, ali to je naš pad, naše posrnuće, mi smo širom otvorili porte crkava u sebi i dozvolili da zavade ikonu s ikonom…
Neka vladikama vladičanstva, prah i pepeo je to, neka i Vučiću vjera da je Sveto pismo njegov dnevnički zapis, no gdje je nama vjera?!
Vjera u sebe, vjera da život u strahu nije uzvišena hrabrost, vjera da moramo sačuvati čovjeka da čovjeku pokaže stazu kojom ponosno koračaju ljudi?!
Došli su dani, a idu još gori, u kojima će činiti sve da nam korijen svežu oko guše čineći da nas svakim korakom sapne i guši.
Saborni smo narod, ne dozvolimo da jednog podijele na dvoje i ubijede kako lijevom nogom valja na jednu stranu, a desnom na drugu…
Svakome su od nas na dlanovima i stopalima tragovi pobodenih klinova, bez razlike da li vjerujemo ili ne u Gospoda, jer ponoviću dok ne usahnem- Gospod vjeruje u nas i kada mi ne vjerujemo u njega!
Ne dozvolimo da nas plaše Srbijom, jer majke se dijete ne plaši!
Ne dijelimo se u strahu jedni od drugih već saberimo u hrabrosti jedan za drugog, a onda ni stotinu Vučića neće moći da ustave Moravu, Drinu, Drim, Moraču i ubijedi nas da to nisu naši Jordani i da svaka ruka otrgnuta s okova njihove laži- nije krstiteljska…