- Piše: Magda Peternek
Prođoše obje nove godine, i ona po julijanskom i ona po gregorijanskom kalendaru. Prođe i Božić između njih dvije. Praznovanje volim, to znate, to smo već ,,apsolvirali’’. Volim, jer ,,debelo’’ nam fali smijeha, radosti, darivanja i veselih srca. Lijepo je osjetiti miris onog prazničnog iščekivanja i vjerovati da će nam sledeća godina donijeti više i vjere i nade u nas same i u svijet oko nas. Volim i taj euforični, praznični metež, kada se iz prodavnica nose razne kese i kada se ruska salata sjecka. Dok svijetli grad okićenim jelkama i nasmiješenim lampionima, čeka se da ponoć zazvecka. I sve bi ovo što dosad napisah bilo vrlo toplo i poetično, da se to blago zveckanje ponoći nije pretvorilo u pravu pravcatu paljbu, iz raznih vrsta naouružanja. Šenlučenje. Udarna riječ za ovu vrstu ataka i na mozak, i na psihu, i na uši. O duši da i ne govorimo.
,,Malecka, ponoć zvecka’’, stihovi kojima Balašević romantikom zove svoju dragu, ostaju zaglušeni i ugušeni u masovnoj i agresivnoj tutnjavi gomile pirotehničkih, a bogami i onih drugih, mnogo jačih sredstava. Zagrmjelo je u ponoć, a grmjelo mnogo posle nje iznad naših glava. Ne zna čo’ek odakle mu puca. Zapalilo se nebo, razmahnitali razni projektili, osilile se njihove razuzdane gazde. Udarilo šenlučenje iz sve snage, uzurpiralo i okupiralo i staro i mlado. Da živ insan već uveliko ne zna u kom haosu i neredu živi, vjerovatno bi pomislio i zavikao: ,,Evo, zarati se!’’ Jer, ništa manje buke nisu proizvele ove ,,slavljeničke’’ kanonade, od onih što su iz drugih pobuna i pobuda potresale i kružile i zemljom i nebom. A kružio je i internetom ovih dana video snimak, na kome jedan ,,veseli sinak’’ čestita ,,braći i sestrama’’ praznik, a onda svojoj veseloj majci dovikuje da ,,veselo’’ okine iz pištolja (triput, naravno), ,,srećom’’ kroz prozor.
Da li je ovaj događaj većina shvatila kao junački čin ovoga ,,delije’’ ili kao sramni i primitivni, pitanje je koje bi trebalo da bude ključno i pred kojim treba da se duboko zamislimo. Iskreno, a i s pravom se plašim da je mnogo više onih koje bi ovo šenlučenje nazvalo ponosnim i slavnim. Iskreno i s pravom plašim se da smo mi odavno i možda nepovratno izgubili osjećaj za mjeru i dostojanstvo. Iskreno i s pravom se plašim da su nam razumne i svjesne strane svijesti odavno pokorile one nasilne i agresivne.
Šenlučenje više nije samo bahatost nekolicine, već bogami velike većine. Iskreno, a i s pravom se plašim da mnogima to apsolutno ne smeta, već nažalost i te kako godi.
Raspali, zapali, rokaj, nisu samo riječi koje raspiruju razjarenu masu, već opasni i nasilnički pohodi na prostore naših moralnih i ljudskih potreba za mirnim i sigurnim životom.
Iskreno i s pravom se plašim da je mnogima to strateški cilj. Šenlučenje nije ništa drugo do razbojništvo, sramno skriveno ispod slavljeničkog plašta. Iskreno i s pravom se plašim da će njegovo pravo lice uskoro biti i jedino.
Zato, dragi moji, ne šenlučite. Slavite u duhu dostojanstva, ,,pucajte’’ srcima i blagim i toplim ,,oružjem’’ koje se zove ljubav. Ja sam za tu ,,municiju’’. I ja i moj bič. Jer, šenlučenje je kič.
(Autorka je pjesnikinja)