-PIŠE: Vasilije Marković
Uhapšeni su Milo Božović, brat naše majke, nosilac Partizanske spomenice, Đuro Radojev, Mašan Savov i Dušan Antov. Neki su pušteni ubrzo, Milo Tomanov je odveden na Goli otok, naša majka odrobijala je preko dva meseca u potkrovlju dvospratne kuće na obali Ribnice. Mučili su je žeđu i glađu. Došlo je ljeto, majku puštili. Samo jednom smo pokušali da vidimo majku, da bi nas ključar mršiknuo ispred prihvatnog zatvora. Vratili smo se natrag u selo. Jole se skrivao po pećinama i šupama, što mi djeca nijesmo znali.
Siđe naša baka po majci, Katarina, sa Stijene, da prihvati troje makanjačadi. Naređala preko osamdeset ljeta. Jednog sina joj uhapsiše, drugi sin joj odmetnu u šumu, Petar (Sjino), pošto kao milicioner nije htio da hapsi ljude, snaha joj se vrati u rod. Naša baka jedne noći ču da neko baca kamenčiće u prozorska okna. Ustade i izađe. Ne potraja mnogo, povrati se nazad i prišapnu starijem bratu da ispod zida čeka neko koga želi da vidi. Kad se naš brat vrnu, baka priđe meni, ponovi isto, uz upozorenje da nikom ne kažem s kim sam bio. Čvrsto sam zagrlio svog bradatog oca i s njim prošaputao nekoliko riječi. On me milovao po kosi lijevom rukom, a desnom je držao pušku na gotovs. Prekaljeni odmetnik nije ulazio u kuću, niti je sinovima dopustio da budu istovremeno sa njim. Imamo i mi svoju tajnu od noćas!
Kad hoće usud – hoće! Ubrzo, u Stijeni, gdje se skrivao naš otac, uglavljena je svadba. Udaje se Bira Mašanova, domaćica, za Vlada Toleva, oficira. Nezadovoljan dodijeljenom svatovskom ulogom Novak Stanić priprijeti da će otkriti vlastima ko su bili jataci Jolu Jovanovu. Ma da je Novak bio u pravu tvrdnjom da barjak pripada njemu, svadbari ne pomišljaju da će taj naum ostvariti. Zbog nošenja svatovskog barjaka! Neće valjda. Novak sa svojim ocem stuči kod šefa mjesne kancelarije na Drezgi i prosoči jatakovanje mještana. Šef mjesne kancelarije bio je Nikola Milutinović, koji pokuša da sve odbije na pijanstvo svatova. Nema šanse, kakva šala, sve je istina! Novak sa svojim ocem Stankom uputi se u varoš, i sve ponovi udbovicima. Inat i zloba ovlada Piperima. Uslijedio je novi talas hapšenja. Zbog jatakovanja uhapšeni su Markovići: Milica i njena braća Vidak i Mićo Nikolin, braća Vojin i Vlado Tolev, Stevan Sinanov i kumašin Milorad Perković. Svi su odvedeni na Goli otok. Dakle, ne zbog izjašnjenja za Rezoluciju IB! Jole je sačekao Radula, koji je sa Cetinja naumio bjekstvo preko granice u bijelom odijelu. Našli su rođaku Milicu Nikolinu da ih odvede do granice.
Jole je postupio sebično. Ostavio je mještane na milost i nemilost udbovcima.
Milica Marković je ostavila rođake i vrnula se na Stijenu. Tu su je ubrzo uhapsili. Odmetnici su morali sačekati da osmotre smjenu graničarskih patrola. Prikriveni u žbunu blizu označene granice sa Albanijom. Radula je izdalo strpljenje, očigledno flaša rakije koju je dobio od oca Jovana, za sretnji put. Odjednom, pripit, iskoči iz zaklona i dreknuo: „Ko može meni da zabrani ulazak u Albaniju, ko?” Jole, brz na vađenju pištolja, uperio je oružje: „Bolje da te ja ubijem Radule, kad nema druge!” „Nećeš valjda svog rođenog brata”, zavapi Stijenski. „Ubiću te ka kučku” – orno će saputnik – „ako se ne vratiš u skrovište, i ne ućutiš.” Radula na mah prođoše maligani. U ranu zoru prešli su granicu. Jugoslovenski graničari spaziše bjegunce, pojuriše za njima. Jole se branio pucanjem iz pištolja, a Radule je vukao ruksak. Došli su do neke uzbrdice na albanskoj teritoriji, kad Jole osjeti bol u nadlaktici lijeve ruke. Klonu ruka.
– Znaš li, Radule, da pucaš iz pištolja?
– Znam – odgovori zadihani Radule.
– Baci taj đavolji ranac, i uzmi pištolj. Vadi metke iz mog džepa i brani se.
– Kako da odbacim ranac, kad su tamo rukopisi. To su moja djeca, druge nemam!
– E, pa ti čekaj da te upucaju ovi zvekani koji nas jure – mršteći se od bola uzvrati mu brat. Ubrzo se ranac kotrljao niz onu padinu, a Radule se branio revolverskim pucnjima.
Došli su u Skadar, docnije u Tiranu. Jola su liječile časne sestre, dok nije dobio trovanje krvi. Jedva je ostao živ. Tako rade časne sestre. Kad su ga napokon izliječili, postavljen je za šefa jugoslovenske emigracije u Albaniji. Bio je i glavni urednik lista „Za slobodu”, koji je izlazio na našem jeziku. Radule je odmah tražio od albanskih vlasti da mu dozvole odlazak u Rusiju. Tamo ga čeka Vera Sergejevna. Jole je bio strpljiviji. Očekivao je da će Rezolucija IB ispuniti obećanje.
Služba „Sigurimi” i Mehmed Šehu, kao šef „Sigurimija”, nijesu u početku prihvatili takav zahtjev. Braću Markoviće vrbovao je Šehu da uzmu albansko državljanstvo. Oni to nijesu prihvatili. Kao razlog naveli su Šehuu: Mi smo komunisti! Vidjevši da se albanske mnogo kane, Stijenski natakari keče na glavu i presta da plaća hotelske i kafanske račune. Išao je od kafane do kafane i upućivao konobare da se obrate za naknadu zemlji Šćipniji. Ako tako hoće vlast – nek im bude.
Stijenski napokon dobi dozvolu za odlazak u Rusiju. Otputovao je brodom u Odesu. Odeski drmatori posumnjaše u njega da je jugoslovenski špijun. To je bilo doba kad se u SSSR nije moglo putovati u druga mjesta bez odobrenja. Radula su smjestili u novo prihvatilište. Njegova supruga Vera Sergejevna već je bila u Moskvi. On se povremeno javljao supruzi iz Odese. Jamačno, Moskva suzama ne vjeruje. Stijenski odluči bez odobrenja da napusti Odesu. Javi supruzi da će uskočiti u voz za Moskvu. Samo se zna da je na moskovsku stanicu pristigao bez zimskog kaputa. A zima. Po povratku u Moskvu, Radule i Vera nailaze na bračne probleme i prepreke punih šest-sedam godina. Prvo i osnovno nemaju stan, a zatim problem sa izdavačima, bolestima, tako redom. Moskvarenja, moskvarenja...
Njegov brat Jole tri put ilegalno je dolazio u Pipere da širi propagandu protiv titoizma. Prilikom drugog dolaska odveo je u Albaniju svog šuraka Petra (Sjina) Božovića, koji se odmetnuo u pipersku šumu i grmine. Petar je ostavio nezbrinutu familiju, suprugu i četiri sina. Najstarijeg sina jedan zločinac posuo benzinom i drugi zločinac je potpalio vatru. Sa Zadolja preselio se u Podgoricu (Titograd), poslije II svjetskog rata. Petar je učestvovao u borbi za oslobođenje Beograda. Bio je nosilac Spomenice. Radio je kao milicioner.
Petra je likvidirao neki Šiptar iz koristoljublja, kad je krenuo, po nesreći da ilegalno dođe u Pipere. Ne zna mu se groba i mramora.
Našu majku uhapsiše drugi put u ljeto 1951. godine. Odvedoše je u po bijela dana iz rođačke kuće. Kad su joj isljednici predočili da prizna jatakovanje sa svojim bratom, pokazujući pri tom razne letke, brošure i dojave Vasiljke Nenadić, koja se uvukla pod kožu našoj majci, a tamo javljala udbašima sve po redu. Naša majka je tvrdoglavo ostala pri svome. Onda, nema druge – deportovaše je na Goli otok. Pri drugom dolasku Jole nije zatekao svoju suprugu Darinku, koja je odvedena na Goli otok.
(NASTAVIĆE SE)