-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Simić je isprosio ćerku prognanog kneza, koji je sa porodicom živio u Budimpešti, odmah poslije povratka sa školovanja u Parizu, krajem avgusta 1866. godine. Sve okolnosti pod kojima je ugovoren ovaj čudan brak ostale su nejasne da mladi vjerenik nije u pismima svoju buduću podsjetio na zajedničke uspomene iz djetinjstva i tadašnju želju njegove majke da se porodica Simić jednog dana orodi sa kneževskom familijom. Pripremanje ovog braka trajalo je vjerovatno mjesecima prije zvanične proševine. U cjelokupnom postupku čak je manje čudna spremnost Karađorđevića da pristanu na bračnu kombinaciju svoje kćeri sa mladoženjom pred kojim je, ipak, trebalo sva vrata u zemlji da budu otvorena. Zbunjujuća je upornost kojom su Simići istrajavali u nastojanju da dobiju snahu iz svrgnute dinastijske kuće. Duh suparništva između dviju dinastijskih loza u Srbiji nije jenjavao tokom cijelog 19. vijeka i najavljeni brak jedinca Simićevih morao je izazvati podozrenje među Obrenovićima u Konaku. Zgodna prilika da im to, na posredan način, stave do znanja ukazala se u trenutku kada je budući mladoženja želio da potvrdi stare kumovske veze iz Miloševog vremena. Đorđe Simić je bio uvjeren da je uživao veliku milost „komšiluka preko puta”. Tvrdio je da, navodno, ništa nije činio da zadobije povjerenje koje mu je ukazivala Anka Obrenović, angažujući ga unaprijed za balske igre svoje ćerke Katarine Konstantinović. Sa kumstvom su stvari drugačije stajale. Simić je preko posrednika podsjetio kneza Mihaila da su njegov otac i on kumovali porodici Simić i da je knez krstio sina Stojana Simića 1835. godine. Iza stava Đorđa Simića da mu je dužnost nalagala da ne zaobiđe stare veze s Obrenovićima, iako je bio svjestan ove pomalo neukusne ponude, krila se i potreba da dobije kneževo odobrenje za svoj brak. Od njega nije stigao ni potvrdan, ni odričan odgovor, iako ga je Simić danima iščekivao. Kada je izostao, naivno su zvučale njegove riječi da nije vjerovao da će se od jedne „privatne stvari napraviti čitav affaire d`etat, stvar od političke važnosti”.
Beograd je uzalud očekivao da će prisustvovati vjenčanju koje će zasjeniti sva prethodna, jer je imalo neobičnu političku pozadinu i obećavalo je nesvakidašnji sjaj. Ipak, realnost je nalagala da se ono obavi van granica Srbije, u Budimpešti. Zbog smrti zeta Miloja Lešjanina svadba je odložena za drugu polovinu juna. Svadbeno putovanje u Pariz i London, koje je uslijedilo, završilo se kobno. Na jezeru Komo Simićeva nevjesta se iznenada razboljela i poslije nekoliko dana je umrla. Kratka, hladna bilješka o njenoj smrti zapisana poslije mnogo godina, u rubrici dnevnika Efemeris, sigurno ne govori o težini koju je Simić morao osjećati tih dana: „Posle tri nedelje razbole se Jelena i umre 26. jula u Komu, u Italiji. Donesoh mrtvo telo u Beograd i sahranih ga 11. avgusta u porodičnu grobnicu”. Simić je dugo čuvao uspomenu na rano preminulu ženu. Želeći da iza nje i njihovog kratkog zajedničkog života, ispunjenog velikim planovima ostane trag, sakupio je i objavio njene i svoje prevode francuskih pripovjedaka pod nazivom U slobodnim časovima. Nekoliko pripovjedaka iz svjetske književnosti. Smrt Jelene Karađorđević kao da je označila početak realnog života Đorđa Simića, jer su mu naredne godine donijele u privatnom životu dosta radosti, ali i velike potrese. Iako je karijera, koju je započeo u Ministarstvu inostranih djela, pružala nadu da je ovaj dvadesetčetvorogodišnjak na dobrom putu, ostale niti njegovog života splele su se u tragično klupko.
Simić je stupio u državnu službu nekoliko mjeseci poslije smrti svoje mlade žene. Krenuo je od najnižeg položaja kancelariste i najniže plate koju je donosilo ovo mjesto. Za tri godine prošao je kroz sva niža radna mjesta u ministarstvu i stekao zvanje sekretara. Njegova ambicija da se domogne odgovarajućeg mjesta u predstavništvima u inostranstvu bila je već primijećena. Iako se vjerovalo u njegovu sposobnost da obavlja sekretarske poslove i zastupa odsutnog Filipa Hristića, kapućehaju u Carigradu, u krugovima koji su odlučivali postojalo je izvjesno nepovjerenje prema njemu. Razlog za ovu uzdržanost bile su lične i porodične veze sa Karađorđevićima. Uredan i uglađen, imao je sve osobine neophodne za savjesnog birokratu, čije je obrazovanje davalo izgleda za visoko mjesto u državnoj službi. Savremenici su u Simićevom liku i otmenom ponašanju prepoznavali crte njegovog oca. Slobodan Jovanović ga je vidio kao lijepog i „ličnog čovjeka”, koji „sem strmih veđa nasleđenih od Stojana Simića, nije imao ničeg karakterističnog na svom pravilnom, ali bezizraznom licu u okviru lepo srezane i očešljane brade”. Neki su cijenili spoj „starog patrijarhalnog gospodstva” i evropske uglađenosti, drugi su od njega zazirali. Simićev topao i ljubazan pristup sagovorniku ostavljao je prijatan utisak, ali je jednoličan i paradni ton govora u isto vrijeme mnoge odbijao.
Izvan posla on je već uspostavio poznanstva sa stranim diplomatskim predstavnicima u Beogradu. Jedan dio tih veza je naslijedio zahvaljujući ranijim porodičnim kontaktima, a neke su se i same nametale, jer on svakako nije bio nepoznata osoba u prestonici.(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.