U masivu Veljeg brda koji sa sjeverozapada štiti i zaklanja podgoričku kotlinu, na lokalitetu Crvena stijena na rubu naselja Tološi, tek dvadesetak minuta hoda od puta kojim Podgoričani svakodnevno vrve ka poznatom izletištu Mareza, postoje ostaci veoma zanimljive tvrđave, koje nema ni u kakvim turističkim prospektima i za koju znaju i tek rijetki Podgoričani, znatiželjnici i zaljubljenici u ovakve atrakcije.
Uz strmu padinu, do kote od oko 220 metara, na kojoj se nalazi tvrđava, naziru se tragovi staze kojom se do nje nekoć stizalo. Sada samo ponegdje stoje suvozidane podzide zarasle u travuljinu i bodljikavu kukriku tako da tim putem-besputom sada kreće samo ko mora i koga nosi i vuče znatiželja. A ko izdrži, koga upornost ne izda ili trnje ne zaustavi, ne zažali kad se nađe u zidini tvrđave, na vidikovcu koji dominira na sve četiri strane svijeta.
Sem Podgorice i Zetske ravnice, na jednoj strani, Bjelopavlića sa Spužom i Danilovgradom sve do Ostroga, na drugoj, odatle vidik zaklanja tek vijenac visokih planina, od Lovćena, sa juga, preko Busovnika, Rudinice, Siljevice, Stavora, Kopitnika, Garča, Budoša, Ostroga, Štitova, Prekornice, Lisca, Kamenika i Brotnjika, sve do Komova, Prokletija, Sutormana, Rumije i paštrovskih brda koja zatvaraju krug.
A tvrđava, površine od oko 1.500 metara kvadratnih, opasana je bedemom eliptičnog oblika, dugim oko 160 metara i visokim oko četiri do pet metara. Lični, spoljašnji dio bedema, zidan je grubo tesanim kamenom sa krečnim malterom, koji je vrijeme takođe pretvorilo u kamen. Debljina zida se kreće od metra, gdjegdje i do metar i po, a na tvrđavi postoji samo jedana lučna kapija široka i visoka oko tri metra. Zidana je fino tesanim kamenom (neki vjeruju znatno kasnije od samog bedema).
U unutrašnjem dijelu tvrđave stoje dosta dobro očuvani zidovi pravougaone zgrade 30 metara duge i 15 široke. Riječ je svakako o kasarni koja je imala podrumski dio bez prozora i sprat na kojem je bilo 20 dosta velikih prozora – po osam na dužim i po dva na kraćim, čeonim stranama. Ulaz se nalazi na južnoj čeonoj strani, naspram glavne kapije, sa kojom je potpuno identičan i po dimenzijama i po obliku i po materijalu od kojeg je sazidan, što je svakako neoboriv dokaz da ih je gradila ista neimarska ruka.
Podaci o tome kad je i u koje svrhe podignuta, vrlo su različiti, nesigurni i kontradiktorni. Sigurno je, ipak, da ona potiče iz turskog zemana, da je podignuta tokom četiri vijeka turske vladavine na ovim prostorima, i da predstavlja jednu od najvažnijih karika u lancu turskih utvrda oko Podgorice, od kojih je svakako najmoćnija i najsličnija ovoj bila ona na Spuškoj glavici.
– Već i prvi pogled na zidna platna upućuje na nemarnu tursku gradnju. A da je tvrđava prvobitno bila turska, ukazuje i nemarno građeni svod iznad glavne kapije – na koju su austrijski graditelji naknadno dogradili kapiju od fino tesanog kamena – smatra Slobodan Čukić, novinar i publicista, poznati istraživač ovakvih kulturnih starina.
Nema sumnje da je tvrđavu koristila i austrogarska carevina tokom trogodišnje krvave okupacije Crne Gore, ali ni u dokumentima ni u sjećanjima Staropodgoričana nema sigurnih podataka šta su i u kojoj mjeri dogradili na ovoj fortifikaciji. Izvjesno je, ipak, da je lanac puškarnica načičkanih vrhom bedema i više tijesnih, okruglih stražarnica (do sada je dotrajala i potpuno sačuvana samo jedna), djelo austrougarskih neimara, a u to vrijeme je najvjerovatnije iz nekih razloga zazidano i nekoliko prozora na kasarni.
To što je još pedesetih godina prošlog vijeka tvrđava proglašena zakonom zaštićenim kulturnim dobrom, nije očigledno bilo od velike koristi. Nju je, makar i u ovakvom ruševnom stanju, do danas, po svemu sudeći, sačuvalo samo to što je ostala nepristupačna i besputicom odsječena i sklonjena od očiju onih koji ne zaziru da udare na ovakve građevine i njihov kamen iskoriste za svoje dvorove i bedeme.
Ko će biti brži, oni koji bi morali hitno nešto učiniti da je zaštite od daljeg rušenja i propadanja, odnosno da je učine dostupnom za posjetioce, ili oni koji će kad-tad posegnuti da je unište i obezliče, ostaje da se vidi.
Budo Simonović
Siguran znak
A da tvrđava potiče iz turskog vakta, najsigurniji biljeg i dokaz je jedan kamen u tjemenu lučnog nadvratnika glavne kapije na kojem je reljefno isklesan polumjesec. Iako je taj znak djelimično načeo i oštetio zub vremena, on se ipak jasno nazire i potvrđuje da su imena neimara zameli vjekovi carovanja otomanske imperije na ovim prostorima.
Zindan
Na istočnom dijelu tvrđave, pored kasarne, na desetak metara pod zemljom, nalazi se dobro očuvana tamnica, klasični turski zindan, koji i sad uliva strah, jer je teško i zamisliti muke onoga ko je dospio u taj zatvor. Do njega vodi uski, petnaestak metara dugi strmi hodnik iz kojeg se kroz uzana i veoma niska vrata sa lijeve strane ulazi u tamu kvadratne memljive prostorije dimenzija tri puta tri metra sa grubim kamenim podom i dosta visokom svoltanom tavanicom, ali bez ijednog prozora i bilo kakve druge veze sa spoljnim svijetom.
Bistijerna
U tvrđavi je postojala i velika bistijerna u kojoj se i danas zadržava voda (koliko se kroz uzani kameni „šaht“, zatrpan i „osiguran“ granjem, može vidjeti i procijeniti – možda oko dva metra dubine), iako cijela tvrđava leži na kamenitom i vodopropusnom terenu.