-„Kako biti glumac do smrti, jer kada prestanem da glumim, prestaće i moj život, jer život bez pozorišta za mene i nije život”, rečenica je kojom je započeo susret i intervju sa nama Vlasta Velisavljević (91), najstariji srpski glumac, koji i danas igra u šest predstava prkoseći činjenici da je prevalio devedesetu godinu života. Nalazimo se u Klubu za glumce Jugoslovenskog dramskog pozorišta gdje život pravi još jednu režiju, jer je tačno prije 79 godina na ovom prostoru bio Manjež, tadašnja scena Narodnog pozorišta na koju se kao 12-godišnjak prvi put popeo i zaigrao u Nušiću, a sada nakon intervjua, Vlasta odlazi pod pozorišne reflektore da ponovo zaigra u Nušićevom „Sumnjivom licu” u režiji Jagoša Markovića.
– Glumiti sve ove godine, kako rekoh, do smrti, moguće je poštenim odnosom prema ovom pozivu, talentom koji nije samo ono odgozgo, već rad na sebi, na ulogama, pa se tu miješa istina, poštenje, život, sve što čini čovjeka. A, kad si čovjek onda možeš da budeš i glumac zauvijek. Važno je biti čovjek i glumac, kaže Vlasta Velisavljević, renesansna ličnost srpske kulturne scene. Optimizam i skoro tinejdžerski duh naprosto vas zateknu u susretu sa Vlastom, koji je najširu popularnost stekao glumeći epizodu – magistra Đorđevića u „Boljem životu”, jednoj od najgledanijih serija u bivšoj Jugoslaviji. Najstariji srpski glumac je uz brojna priznanja 2017. godine ovjenčan je i „Zlatnim ćuranom” za životno djelo na jagodinskoj smotri komedije. Odigrao je za života više od 350 uloga u pozorištu, na filmu i televiziji, a privatno, ona koja bi bile najzanimljivija i najdramatičnija životna priča beogradskog dječaka koji na asfaltu pokušava da preživi, koji stiče znanja od ruske emigracije, koji uspijeva da pobjegne iz njemačkog koncentracionog logora Dahau, koji zbog ljubavi prema Rusima dospijeva na Goli otok, s koga izvlači živu glavu jer je bio glumac i čovjek, onaj koji nije uspio da oprosti ženinu izdaju. Za „Dan” u ovom intervjuu ovaj velikan pozorišne scene otkriva dio sebe, stvaralaštva i života. I krećemo njegovom rečenicom: „Ja sam među glumcima jedini grešnik u životu, i dalje griješim...”
● Zašto ovaj epitet grešnika?
– Zato što volim Ruse. Možda je to grijeh...
● Ispaštali ste zbog toga?
– Malo (smijeh), sve sa braćom Crnogorcima od 1950. do 1953. godine. Bilo je to surovo vrijeme Informbiroa, vrijeme u kojem se nije moglo voljeti, već samo da mrziš. Ako dobro umiješ da mrziš, ti si dobar. Čitam sad u nekom feljtonu rečenicu da „ako nisi sposoban da ubiješ, nisi komunista... ne možeš da budeš član partije...” Zamislite to, ali to nije bila ideologija i to je stvarno bilo van komunističkih ideala, to je bila politika, pogubna, strašna.
● Vi niste bili u partiji. Kako ste ispoljili da volite Ruse i bili uhapšeni?
– Nisam bio u partiji. Imao sam druga Dušana Majcena, pukovnika JNA, načelnika katedre na Višoj vojnoj akademiji, koji mi je bio kum na vjenčanju, ali nisam dijelio njegova politička uvjerenja... Iako s tim izjašnjavanjima za i protiv Staljina nisam imao ništa, odbio sam da cinkarim kuma i uhapsili su me. Bio sam student treće godine Akademije dramskih umetnosti i odveden najprije u zatvor na Banjici, a onda na Goli otok. Bio sam u grupi zatvorenika koja nije ispaštala kao one prethodne, koje su uhapšene prvih mjeseci nakon Rezolucije Informbiroa 1948. Ali, ne bih o tome dalje govorio, jer ja sam to vrijeme zaboravio... Na moju su ženu tih godina vršili pritisak da me se odrekne. I odrekla me se, ali me je čekala, misleći da ću razumjeti i da ćemo nastaviti tamo gdje smo stali. Kako da nastavimo? To ne može. Ako vas neko u najtežem trenutku izda, ako vas se odrekne, onda ne vrijedi, gotovo je. Nisam htio da joj oprostim, posebno jer sam znao supruge koje se nisu odrekle svojih muževa, a pretrpjele su svašta i izbacivanja iz stana na ulicu...
● Kažete da je gluma Vaš život, a Goli otok Vam je po povratku u Beograd oduzeo i glumu i život?
– Jeste, ali se ni tada nisam dao. Uništio mi je ono što se zove karijera, ali srećom, eto, isplivao sam na neki način i danas sam glumac, koji je samo prividno fin nakon tog robijanja....(smijeh). Šalu na stranu, vratio sam se u moj Beograd u kome nisam mogao da radim, čak su me i izbacivali iz beogradskih pozorišta. Uradio je to tadašnji upravnik Pozorišta na Terazijama, recimo. Kao golootočanin, nigdje nisam mogao da nađem posao u Beogradu.
● I dok su Vas se ljudi ovdje odricali otvorili su Vam vrata Mostarci?
– Jeste, jedan divan čovjek, učitelj po struci, upravnik pozorišta u Mostaru Safet Čišić. O njemu bi trebalo da se, što se tiče pozorišne umjetnosti, napiše knjiga. Do Čišića sam stigao, pak, na preporuku prijatelja, divne mostarske porodice Šain. U tom Mostaru samo najbolji su dolazili, iz Ljubljane, Zagreba, Beograda, Skoplja, inostranstva... Umio je Safet da vodi pozoriše i bio je teatar u pravom smislu riječi, ali i neka vrsta pedagoške škole za mnoge glumce, koji su dobili priliku da padnu u ruke rediteljskoj veličini kao što je, recimo Mata Milošević.
● Bio je i Vaš profesor, bili ste u njegovoj klasi na Akademiji?
– Da, i eto ponovo smo se sreli u Mostaru i tu sam opet imao sreću. Iako sam u Mostar došao kao IB-ovac, kao bivši golootočanin, zahvaljujući Džemalu Bijediću niko nije smio da me popreko pogleda, a kamoli da me pipne. Štitio me je i politički i na svaki drugi način, i sada kad god odem u Sarajevo, posjetim grob svog zaštitnika. Nekoliko godina sam nesmetano radio u tom pozorištu u kojem je umjetnički direktor bio pjesnik Skender Kulenović. On je kao i ja, veoma volio ribolov, pa bismo često zajedno odlazili na Neretvu na pecanje. Uveče bismo sjedjeli u kafani sa slikarom Mirkom Kujačićem, s kojim sam živio zajedno. Mirkov otac, dr Stojan Kujačić, bio je ruski đak, lični prijatelj Lava Nikolajeviča Tolstoja, preveo je „Ilijadu” i „Odiseju”, bio ljekar crnogorskog kralja Nikole. Imao je sto godina kad je umro i to meni na rukama. Bilo je to divno vrijeme sve dok nije došlo do razmirice između Kulenovića i mene, a tada sam i shvatio da je vrijeme da se pomjerim iz Mostara. Sjećam se da smo jedne noći Skender, Mirko i ja sjedjeli u kafani i da su, za razliku od mene, njih dvojica cijelo veče ogovarali Ruse, da nemaju nauku, da ništa ne znaju, i sve u znaku nihilizma... Sledeće zore, kao i mnogo puta do tada, Skender i ja smo otišli na malu rijeku Drežanku, u ribolov. Sa sobom sam uvijek nosio neki stari mađarski radio na baterije i slušao ga da mi neka informacija ne bi promakla. I tako čujemo na vijestima da je SSSR uspješno lansirao prvi vještački satelit u svemir „Sputnjik 1”. Smijao sam se slatko i pitao: „Skendere, jesi li čuo sovjetski satelit u svemiru?” Sve se od tog momenta među nama promijenilo, i uskoro sam spakovao kofere za Tuzlu i zaigrao u tamošnjem pozorištu.
● Tako je nastavio svoj put student prve generacije glumaca na Akademiji iz klase profesora Mate Miloševića?
– Život me je vodio dalje, a danas sam ostao sam iz te prve generacije Matinih glumaca. Do prošle godine sa mnom je ovaj put dijelio i Đuza Stojiljković, moj klasić. Voljeli smo da se sretnemo u Ateljeu 212, ako on ima gore predstavu, a ja dolje ili obratno. Jako smo voljeli taj zajednički trenutak poslije predstave kada bi se našli u bifeu i malo popili. Đuza je pio viski, a ja bevandu, samo je on bio tri puta jači. Dok ja jednu čašu bevande, on tri viskija. A ja mu kažem: „Pa, nemoj Đuzo, našta to liči?” On uzvrati svaki put: „Kad volim...”
Družili smo se tako sve do momenta kad je pao, i kad je otišao u bolnicu, i kada su ga odveli u taj starački dom. Išao sam tamo kod njega... do poslednjeg dana... (suze).
● Kako je izgledala crnogorska publika kada ste došli da zaigrate na trgu, na Cetinju?
– Bolje da me ne pitate, jer je to bilo odmah poslije rata. Posjetio sam naravno onu malu Njegoševu kapelu, vidio i ovaj Meštrovićev mauzolej, ali nemam riječi. Neuporedivo je i žaliću za prvobitnom vječno. Bio sam gore jednom kolima, stao ondje pored Ivanovih korita s namjerom da vidim kako izgleda neka mala crkvica pored. Tamo u daljini neki novi hotel šta li je, i sa te terase viču njih pet – šest: Vlasto, Vlasto... Pomislih, Bože, ko me je ovdje prepoznao, a još sa te udaljenosti i zove imenom. Vičem i ja: Ko ste vi? Čujem odgovor: Mi smo četvrta grupa...(smijeh). To su bili Golootočani, kojima je Crna Gora priznala i staž i muke i patnje, čak i ulice nose njihova imena. I kažem stalno ovdje Dragoslavu Mihailoviću: E, šta su Crnogorci napravili, a ovdje ništa u Beogradu... Šalim se, naravno. Ja sam Goli otok, kako već rekoh, zaboravio...
● Da li se poslije mnogih decenija zaboravi početak?
– Ja nisam zaboravio. Ovdje gdje smo, bila je nekada jedna zgradica, sa malom salom gdje su se vršile probe za predstave u Manježu, koji je u to vrijeme bio dio Narodnog pozorišta u Beogradu. I tu je došla Nušićeva kćerka Gita Predić, sa svojim „Rodinim pozorištem”. Među njenim dječacima – glumcima, bio sam i ja. Gita je ovdje napravila pravi repertoarski dječji teatar. Kao dijete, u „Rodi”, koje je preteča „Boška Buhe”, igrao sam mnogo uloga, od kestendžije i Riste Sportiste u jednočinkama za djecu do Nušićevog „Puta oko sveta”. Dramaturški sve je bilo isto kao u velikom teatru, samo što su glumci bili djeca, a Jovanču Micića je igrao, sjećam se, Mikica Farkić. Igrao sam crnačkog poglavicu, pjevao sam crnačku pjesmu: „Hali jaka, ja baba...” Upamtio sam je, a pjesmu je komponovala i pratila na klaviru profesorka Dojran, Ruskinja. Eto, i tu su me Rusi pratili. Ovdje sam poslije zatekao i Pericu Slovenskog, a tu su djeca glumci bili i Žarko Mitrović, Olgica Spiridonović, Renata Ulmanski...
● S Oliverom Marković ste zaigrali u „Boljem životu” koji Vam je donio široku popularnost?
– Da, a imali smo tu sreću da smo se u jednom kadru prvi put poslije toliko decenija našli zajedno nas troje sa klase, Olivera, Pepi Laković i ja. Rekoh, daj da napravimo taj snimak, koji je sačuvan, a pridružio nam se na njemu i reditelj Mihajlo Vukobratović. Prvi put u karijeri smo bili zajedno u kadru, naprosto nevjerovatno. Olivera i Pepi su bili izuzetni glumci i izuzetni ljudi, a taj snimak je ostao za anale. Olivera i ja smo, inače, bili par na klasi kod profesora Mate Miloševića, čak mi Goran Marković kaže da je vidio dokumentarac na kome smo njegova majka i ja. Da, kažem mu, onda niko drugi nije slikan. Dokumentarac su snimile Filmske novosti, a autor tog priloga bila je tada novinarka, pa potom spikerka Mira Trajlović, koja je dogurala do upravnice Ateljea 212, od koga je napravila čudo. I prije nje su, dok su još bili u zgradi „Borbe”, Stupica i ostali reditelji i glumci udarili temelje tog teatra, ali je ona proširila i napravila bum. Uvijek sam želio da odem u Atelje i zaigram, ali mi se želja nije ispunila. Pozivi su stigli poslije njenog odlaska, prvo da zaigram u skandinavskom, vrlo brutalnom komadu „Proslava”, i to još nekog djeda, pa Hitlera u komandu Tanje Mandić Rigonat... I tako sam stigao na pozornicu toliko željenog Ateljea 212.
● Igrate danas u šest predstava i to sa lakoćom i na način koji plijeni pažnju publike čije simpatije ste odavno pobrali?
– Da, ali ono što morate da zabilježite kao crnogorska novina jeste da je moj poslednji reditelj bio Petar Božović i zaigrali smo na sceni Ateljea 212, ti „Rodinovci” nekadašnja djeca od 10 do 12 godina – Renata Ulmanski i ja (smijeh).
Miljan Njeguš
Zlatni orden
● Još vozite kola?
– Vozim da, i to mi je veliki problem, jer tri dana izgubim na pregledima, pa onda u miliciju, pa onda u banku uplate... I još to čekanje, jer nisam od onih koji idu preko reda. Skoro sam dobio orden, zlatni, od predsjednika Republike Srbije i mislim se na tom prijemu gdje su svi nagrađeni, od predsjednika SANU do vrhunskih sportista, sjedio sam baš pored Ivane Španović, kako da zamolim predsjednika da mi daju dozvolu da se ne maltretiram svake godine s tim pregledima. Naravno, to sigurno ne bi razumjeli kao šalu (smijeh). A, možda i nije samo šala (smijeh).