Ono plemenito što smo prije skoro trideset godina uradili u Crnoj Gori, uz učešće države i pravoslavne crkve prenosom i sahranom zemnih ostataka kralja Nikole i kraljice Milene, iz San Rema na Cetinje (1989), ovih dana su obavili i u Italiji, prvo prenosom iz egzila i sahranom u otadžbinu zemnih ostataka kraljice Jelene Savojske – princeze od Crne Gore, a potom kralja Vitorija Emanuela III.
Princeza Jelena Petrović Njegoš rođena je na Cetinju 8. januara 1873. godine od oca Nikole Petrovića Njegoša (1841–1921) i Milene rođene Vukotić (1847–1923), kao šesto od dvanaestoro djece. Krstio je ruski car Aleksandar Drugi Romanov. Prvu mladost je provela na ruskom carskom dvoru. Sa deset godina uputili su je na školovanje u Sankt Peterburg, na institut Smoljni, koji se nalazio pod caričinim patronatom. Na prijemu povodom vjenčanja cara Nikolaja II je upoznala napuljskog princa Vitorija Emanuela III. Vjenčani su 24. oktobra 1896. godine.
Jelena je još kao djevojčica bila opsjednuta samarićanstvom i pokazivala vanredan dar za umjetnost – slikarstvo, arhitekturu, muziku i literaturu. Na Orlovom kršu, iznad Cetinja, nalazi se grobnica i spomenik prvom mitropolitu iz porodice Petrović Njegoš – vladiki Danilu. Nacrt za ovaj lijepi nadgrobni spomenik izradila je upravo princeza Jelena. Crnogorska princeza i italijanska kraljica je kao ličnost pokazivala sve osobine koje su udahnule život zvaničnim predstavama o kraljevskoj ličnosti. Prelijepa princeza sa očima ranjene srne, kćerka vladara i pastira, imala je, osim dobrote, velikodušnosti i jednostavnosti, vrline rođene kraljice – zapisao je biograf Renato Barnesko. Jelena i Viktor, iako različiti po psihofizičkim osobinama, imali su veoma uspješan brak koji je trajao 51 godinu. Brakom sa kraljem Viktorom, princeza Jelena Petrović Njegoš je ojačala dinastiju Savoja, podarila joj petoro djece, kćerke: Jolandu, Mafaldu, Đovanu i Mariju Piju, i sina Umberta, od kojih je imala osamnaestoro unučadi. U stvari, Jelena i Vitorio su bili obični ljudi sa neobičnom sudbinom u vremenu ideologija koje su kao uragan brisale ljude širom svijeta. Bavljenje politikom Jelena je svjesno izbjegavala želeći da se posveti porodici, da živi jednostavnim životom i provodi časove baveći se svojim omiljenim hobijem dobročinstvom, poput Bogorodice, prijemčive za potrebe svih ljudi. Nosila je u sebi najuzvišenije od dobrih djela, dar milosrđa. Nije zato čudno da je bila kraljica koju su Italijani možda najviše voljeli, nezavisno od toga da li su bili politički opredijeljeni za monarhiju ili republiku. Jeleni Savojskoj su Italijani zbog njene dobrote, humanosti i milosrđa, koje je naročito pokazala nakon velikog zemljotresa u Mesini 1908. godine, podigli spomenik za života. Jelena je jedina italijanska kraljica koju oni i danas, zbog njenog nesvakidašnjeg odnosa prema ljudima, nazivaju „Kraljicom Milosrđa” (Regina della Carita).
Zbog zasluga na polju medicine, dobila je počasnu diplomu medicine Rimskog univerziteta. Edvard Sedmi od Engleske odlikovao je zlatnom medaljom britanskog kraljevskog Crvenog krsta, njemački car Vilhelm poslao joj je Veliku zvijezdu kraljice Luize, Alfonso Trinaesti od Španije orden reda Dobročinstva, ruska carica Katarina orden Crvenog krsta, a srpski kralj Petar Karađorđević krst Svetog Save. O njenoj popularnosti svjedoči i klinika „Kraljica Jelena”, koja je osnovana njenim dobrovoljnim prilogom, 1933. godine, kao i Veliki institut za liječenje raka, koji i danas nosi njeno ime. Zasluge Jelene Savojske za italijanski narod bile su tolike da je katolički biskup Rišar iz Monpeljea inicirao da se proglasi za sveticu.
Kraljica Jelena Savojska je kao ličnost bila najbolji ambasador Crne Gore, ne zbog političkog umijeća, već zbog visokih etičkih vrijednosti koje su bile odlika kćeri, sestara, žena i majki crnogorskih. Dublje gledano sve počasti kraljici Jeleni su i počasti ženama Crne Gore, jer istorijski gledano one su mnogo više zaslužile, nego što im je dato prostora u našoj literaturi i drugim oblicima stvaralaštva.
Za razliku od nas, Italijani su na pijedestal podigli majku i ženu ne samo kao simbol materinstva već i kao ličnosti. Mi smo „sakrili” ličnost Crnogorke, koja je u svim nevoljama kroz istoriju uvijek bila pored, iza, a često po mudrosti i ispred Crnogorca. Ona je bila veliki dio njegovog temelja, tako da narodna izreka „kuća ne stoji na zemlji, već na ženi” ima mnogo dublje značenje od onog koje mu u svakodnevnom korišćenju dajemo. Ako se može reći da su Crnogorci bili „poseban soj” ljudi u neprestanoj oslobodilačkoj borbi za „Krst časni i slobodu zlatnu” može se slobodno reći da dobrim dijelom heroika Crnogorke i njena etika čini upravo temelj i pozadinu takvog soja. Nije slučajno kralj Nikola svoje najbolje dramsko djelo posvetio baš takvim Crnogorkama. Jelena je imala to i od koga naučiti, ne samo u užoj već i u široj porodici.
Njeno veličanstvo kraljica Italije i princeza od Crne Gore – Jelena Savojska upokojila se u egzilu i sahranjena je 1952.g. van otadžbine u Montpeljeu (Francuska). Opština Cetinje i „Nacionalni institut za održavanje časti grobova Panteona” iz Rima podigli su spomenik kraljici Jeleni u Montpeljeu 1988.godine. Naše učešće u izradi spomenika bilo je simbolično odavanje zaslužene počasti kćerki, sestri, ženi i majci Jeleni od njenog rodnog grada. Učestvovanje u podizanju spomenika Jeleni Savojskoj bila je čast sa uzvišenim osjećanjem ponosa.
Na svečanosti u opštini Montpelje povodom 50 godina od upokojenja kraljice Jelene Savojske, mitropolit crnogorsko–primorski Amfilohije odlikovan je za humanitarni doprinos Medaljom dobročinstva, 23. novembra 2002. godine.
Jovan B. Markuš
Etika Crnogorki
Jedna poučna i stara priča, koja u narodnom pamćenju živi i danas, dovoljno govori o etici Crnogorke. Kada su Njeguši odavali poštu mrtvom vladiki, vladaru i pjesniku Petru II Petroviću Njegošu, njegova majka Ivana obratila im se sledećim riječima:
„Braćo Njeguši, sokolovi Crnogorci! Nije to lijepo što činite, što plačete i kukate za Vladikom. Nije se on rodio za plakanje, niti je radio za kukanje. Radio je o dobru, o veličini imena našeg i srpskog, i zato za njim ne treba plakati no raditi kako je on vazda preporučivao i narod učio. Prestanite sa plačom, plač ne mogu slušati”. A onda se okrenula prema mrtvom Njegošu i rekla:
„Ja za tobom neću nikada plakati, moj prelijepi sine, jer kad bih to uradila, ne bih bila tvoja prava majka. Treba da plaču i kukaju one majke koje rađaju izdajnike i pogani ljudske a ne ja.
Slava i hvala, neka je Bogu i Svetoj Trojici, koja me darovala darom mimo žene. Ja sam bila i sada sam najsrećnija majka kada sam voljom Božjom rodila, odgojila i spremila tebe, koji si bio najljepši među najljepšima, ne samo tijelom, nego i dušom.
Ti si se odužio svakome svome, odužio si se Bogu i narodu. Prosto ti, sine, materinsko mlijeko, prosta ti srpska hrana, slava Bogu koji mi te tako lijepog dao i uzeo, bar će i on imati što tamo da vidi”.