-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Trgovina i kupovina imanja bile su u središtu interesovanja braće Simić, jer drugih ideja o ulaganju novca kao da nijesu imali. Stojan je jedno vrijeme namjeravao da pomogne izgradnju puta od Brze Palanke, preko Milanovca, do Golubca. Htio je da plati inženjera koji bi izradio nacrte i dao predračun troškova. Predložio je vladi da prihvati izgradnju ovog puta ili da je sa koncesijama ustupi kompaniji. Međutim, Simićeva ponuda bila je odbijena.
Prvo veće imanje Simići su stekli zahvaljujući knezu Milošu. Starješni tek oslobođene Kruševačke nahije priličila je i gospodarska kuća u Kruševcu. Kuća Simića, koja je pripadala braći Vrenečević, bila je jedna od najstarijih zgrada u ovoj varoši u 19. vijeku. U prizemlju su se nalazili dućani, na spratu sobe povezane centralnim holom i prostranim, otvorenim trijemom. U njoj su poslije 1833. neko vrijeme živjeli Stojan i Aleksa sa porodicama. Kasnije su u Kruševac odlazili mahom ljeti i u vrijeme velikih epidemija, kada su se sklanjali iz Beograda. Osim kuće, Simići su posjedovali 1836. u glavnoj čaršijskoj ulici dućanske placeve. Plac starijeg brata, sudeći prema procijenjenoj sumi poreza, bio je jedan od najvećih. Aleksa je posjedovao skromniji dućan s izlazom na čaršiju. Njihove su bile i vodenica sa voćnjakom, baštom i ambarom, vinograd i livade. Simići su odlučili da prodaju imovinu u Kruševcu 1847, iste godine kada su sa Mišom Anastasijevićem, uz garantije srpske vlade, ušli u zakup solnih okana sa vlaškom vladom. U februaru su ponudili vladi da preuzme njihovu kuću sa dobrima, jer država nije imala pogodnu zgradu za okružno načelstvo i sud u Kruševcu. Predložili su da i ostalu njihovu imovinu, ako nije bila od trenutne koristi, vlada ustupi pod arendu. Simići su odlučili da prodaju imanja u Kruševcu jer „sami nisu mogli da ih održavaju”. Za sve pogodnosti koje bi država imala od ovog posla tražili su 10.000 dukata na pet godina, bez kamate. Slučajno ili ne, do prodaje dobara u Kruševcu došlo je u isto vrijeme kada je Stojan Simić posredovao u prodaji ostatka Vrenečevićevih imanja, koje je srpska vlada otkupila. Izgleda da novac od ove prodaje ili tapije naslednici kruševačkih begova nijesu nikada dobili. I poslije prodaje kuće, Simići su rado provodili ljeta u Ribarskoj banji.
Političke okolnosti su najčešće diktirale izbor prebivališta za porodicu. Krajem tridesetih godina oni su, u zavisnosti od prilika, živjeli u Beogradu, Kruševcu ili u Vlaškoj. Tokom dužih boravaka u susjednoj Kneževini, posebno u vrijeme dvogodišnjeg progonstva početkom četrdesetih, pratile su ih cijele porodice. Tada su najviše vremena provodili na svojim seoskim imanjima, najčešće u Đurđevu, gdje su braća posjedovala veliku kuću. Ovo nekadašnje boravište turskih paša bilo je obnovljeno, udobno i ukusno namješteno. Živjeli su životom seoskih spahija, koji je imao prednosti, ali ih je ponekad pogađala uobičajena monotonija dugih zimskih večeri. Ljeta su provodili u banji Mehadiji ili u Šerbaništu. Imanje u Đurđevu, magaze i parna vodenica u Ibrailu (Brailu), imanje sa kućom u Strombu, nalazili su se na području koje su Simići u porodičnim razgovorima nazivali „našim selima”.
U Beogradu su posjedovali kuće, placeve i kafane. Kuća, koja je kasnije postala dvor, izgrađena je između 1835. i 1837. godine u klasicističkom i eklektičkom stilu sa dvorišne strane, koji su među malobrojnom beogradskom elitom tada bili najpopularniji. Slične kuće podigli su Jevrem Obrenović i Avram Petronijević. Poslije ustupanja zdanja, koje je postalo kneževska rezidencija Aleksandra Karađorđevića, a potom i Obrenovića, Simići su neko vrijeme živjeli u iznajmljenoj kući Nikole Germana na Velikoj pijaci. Novu kuću Stojan je podigao na prestižnom mjestu, preko puta Dvora, iako je teren bio krajnje nepovoljan za gradnju. Sagrađeno u istom stilu kao prethodna kuća, novo zdanje Simića imalo je zanimljivo riješenu terasastu formu bašte. Kada je završeno 1847, bilo je jedno od najljepših u Beogradu.
Bogatstvo Simićevih bilo je dovoljno veliko da Stojanovoj i Aleksinoj porodici pruži, pored udobnosti, osjećanje sigurnosti, koje je bilo dobra osnova za dalje napredovanje njihovih potomaka. Snalažljivost starijih naraštaja u prvoj polovini 19. vijeka često je bila samo ljepše ime za nepotizam, bespoštednu borbu za položaje, moć, uticaj i bolje mjesto u vladarevom okruženju. Nekolicina spretnih je ovu jaku i izrazitu ambiciju umjela da prikaže kao koristan državni posao i doprinos opštem privrednom uzdizanju, bez čega bi sve bilo ogoljena potraga za novcem i vlašću. Mnogi od njih teško da su mogli da dosegnu dalje od svojih uzora, kneza Miloša i vlaških bojara. Simići su, ipak, na putu svog uspona i sticanja proširili usku stazu gramzivosti i ostavili narednoj generaciji dovoljno prostora da je oplemeni. Sigurnost, koju je pružao novac, trebalo je da dopuni samopouzdanje, koje se stiče obrazovanjem.
(NASTAVIĆE SE)