-Dr Ana Stolić
Đorđe Simić (1843–1921) bio je poznati srpski diplomata i političar, a u dva navrata i predsjednik vlade Kneževine Srbije. Kao poslanik, zastupao je Srbiju u poslanstvima u Sofiji, Petrogradu, Rimu, Beču i Carigradu. Na potpun i sveobuhvatan način, sa gotovo literarnim stilom, njegov život i rad opisala je poznata srpska istoričarka dr Ana Stolić u knjizi biografskog sadržaja „Đorđe Simić – poslednji srpski diplomata XIX veka”. Knjigu su 2003. godine objavili Istorijski institut Beograd i „Mihailo Žikić Fondacija” – Bon. Uz odobrenje dr Stolić, iz ove njene obimne knjige, u narednih nekoliko brojeva, prenijećemo najinteresantnije detalje.
Dr Ana Stolić je viša naučna saradnica Istorijskog instituta u Beogradu. Diplomirala je i magistrirala na Odjeljenju za istoriju beogradskog Filozofskog fakulteta, a doktorsku tezu odbranila je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Bavi se društvenom i ženskom/rodnom istorijom u Srbiji i Jugoslaviji u 19. i 20. vijeku. Pored ove knjige, autorka je monografija Sestre Srpkinje. Pojava pokreta za emancipaciju žena i rani feminizam u Kraljevini Srbiji (2015) i Kraljica Draga Obrenović (2010). Priredila je rukopise Jaša Tomić. Feministička gledišta (2005) i Uspomene Savke Subotić (2002). Urednica je brojnih publikacija, među kojima i Istorije privatnog života kod Srba u 19. vijeku. Sarađivala je u publikaciji Žene u Crnoj Gori od 1790. do 1915, urednice Nataše Nelević (2011). Od 2007. do 2012. bila je direktorka Istorijskog muzeja Srbije.
Ocjenu diplomatske i političke djelatnosti Đorđa Simića nije lako naći u postojećoj istoriografskoj literaturi. Prilikom poređenja sa drugim političarima toga doba, čini se da Simić nije imao dovoljno političkih neprijatelja. Možda su zbog toga samo pojedini savremenici analizirali njegovu aktivnost. U memoarsko-istoriografskim knjigama pominju ga Živan Živanović i Vladan Đorđević. Mišljenja o ovoj, po mnogima nedovoljno kontroverznoj ličnosti na burnoj sceni srpske politike s kraja 19. vijeka, bila su više usmjerena na ocjenu njegovog karaktera i iznenađujuće su usaglašena. Đorđe Simić je najčešće prikazan kao naš poslednji „koljenović” s manirima aristokrate, koji je ostao upamćen po uglađenoj i miroljubivoj diplomatiji. Najsugestivniju, i po običaju najubojitiju sliku o njemu dao je Slobodan Jovanović. Ocjena da se od oca „koji je imao svu snagu i rapavost skorojevića rodio sin koji je imao svu otmenost i mekuštvo kolenovića” više je govorila o značaju i snazi postojećeg kulturnog modela u Srbiji, u kojem je uspjeh pojedinca često odmjeravan kroz poređenje sinova s očevima.
Sticajem okolnosti Simić je obavljao diplomatske zadatke u zemljama sa kojima su međudržavni odnosi bili opterećeni u prošlosti, trenutno poremećeni ili su bili obilježeni stalnim napetostima. Dešavalo se i da su sve tri osobenosti bile slivene u jedan proces dugog trajanja, koji je u tadašnjim okolnostima neminovno vodio ka ratu. Dometi spoljne politike male balkanske države sa Rusijom, Austrougarskom i Turskom često nijesu zavisili od umješnosti i političkog pravca vodećih državnih činilaca nego od rasporeda snaga među velikim evropskim kabinetima. Sa te strane, srpska diplomatija u cjelini je više ukazivala na dostignuti stepen unutrašnje državne konsolidacije i na puteve i stranputice koji su pratili političku i društvenu emancipaciju mlade nezavisne države na Balkanu. Na osnovu diplomatskog opštenja sa ovim zemljama izgledalo je da su u središtu međudržavnih odnosa uvijek bila ista pitanja: trgovinski ugovori, izgradnja željeznica, pogranična pitanja, sukobi na granicama i finansijska politika. Rešenje većine ovih problema odugovlačilo se godinama. Sve to je otežavalo proučavanje djelatnosti jedne ličnosti, jer su se naka pitanja povlačila kroz nekoliko poslaničkih mandata. Poseban problem srpske diplomatije predstavljala je nestalnost poslaničkih položaja, kao direktne posledice nestabilnosti unutrašnje politike toga vremena. Diplomate su se, osim rijetkih izuzetaka, smjenjivale brzinom kojom su se smjenjivale vlade i politički prvaci u zemlji. Zato je, sa stanovišta istoriografije, važno da se prepozna moć, udio i uloga pojedinca u pokrenutoj međudržavnoj mašineriji. Međutim, iz ovog ličnog ugla bilo je moguće da se prate neki tokovi srpske i balkanske istorije. U Simićevoj karijeri to su bili naizmjenični sukobi, rat i pokušaji saradnje sa Bugarskom, politika Rusije prema Srbiji, Slovenski komitet i panslavizam, borba za tursko nasleđe u Makedoniji i Staroj Srbiji, ekonomski odnosi s Austrougarskom i Carinski rat, koji je bio uvertira za veliki sukob na Balkanu i u Evropi.
Iako je bio izolovan tokom dugih godina obavljanja poslaničke službe u Petrogradu, Beču, Rimu i Carigradu, Simić je bio svjedok, učesnik i posmatrač mnogih događaja u Srbiji. Njegovo lično iskustvo u vladama poslužilo je kao potvrda za puteve kojima je izgrađena i utvrđena moć iz jednog centra, dvora, na politički život i pravce spoljne politike zemlje u poslednjoj deceniji 19. vijeka.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.