- Piše: dr Radoslav T. StanišićFilmski i TV reditelj
Tako se ovo djelo izdvojilo iz niza onih koja prikazuju ratnu tematiku i zadobilo punu trajnu vrijednost. Moguće je zaboraviti i ne sjećati se ovog filma, ali ko god ga je makar samo jednom vidio, sjetiće se završne scene, i čuvene replike:
’Trči, trči i ne okreći se, sine’ – dok otac Neven Novak gine štiteći sinov bijeg. Oko njega kruži prazan njemački motocikl, što je predstavljalo odličnu i simboličnu poentu ovog filmskog djela. U svojoj sudbini Novak je sasvim konkretizovan, ali istovremeno i predstavljen kao simbol tragičnosti i realizma te ratne okrutnosti. Njegovu akciju moguće je posmatrati i u širem kontekstu i naći odraza sveg onog što je uslovilo da se on i sin nađu na tim oprečnim stranama.
U tom odnosu je sintetizovano mnogo toga što bismo izvukli iz opisa i psiholoških analiza, zbivanja karakterističnih za samu okupaciju. Na taj način njihova lična sudbina, ma kako bila subjektivno intonirana, nije samo njihova i ne može se svesti na pojedinačan slučaj. Uostalom, dok taj prokleti motocikl kruži oko dječakovog oca potvrđuje uvjerenje reditelja da Novakova smrt nije uzaludna i da se rat ne iscrpljuje samo u toj ličnoj tragediji. Da nema tog prostora slobode koji se ukazuje u pozadini, u drugom planu kompozicije kadra, sve bi ovo bilo uzaludno, ali dječak ide prema onom za šta se vrijedi žrtvovati i što sadrži visoke etičke ciljeve.
Otud je moguće i prihvatiti uvjerenje da upravo ova scena definiše smisao cijelog filma. Od tih vrlo dobrih scena i sekvenci protkan je sadržaj ovog filma, u kome se najmanje osjeća strani uzor, povođenje za svjetskim rediteljima i primjerima. Režijski postupak nosi neke izrazito domaće, jugo slabosti, ali zajedno s njima i rezultate, koji su najviše, možda, naši. Uspjeh Bauerov leži upravo u tome što je ostao svoj, naš, domaći. „Ne okreći se, sine” u Bauerovom opusu ima izuzetno mjesto. Njime se prevazilaze dotada ispoljene karakteristike izraza i režijski postupak usmjerava na ljudski subjektivizam, osmišljavanje doživljaja i izgrađivanje unutrašnje komunikacije sa situacijom i vremenom. Angažovanost dobija tako svoj suštinski kvalitet i mogućnosti da se sa mnogo više metafizičke širine iskazuju sudbina čovjeka i rata, i time ovaj film ulazi u uži krug najinteresantnijih i kvalitetnih ostvarenja jugoslovenskih reditelja. Branko Bauer je filmom „Ne okreći se, sine”, postigao neka nova režijska rješjenja koja su odmah postala i ostala klasika jugoslovenske kinematografije. Scenario je, prema vlastitoj ideji, u saradnji s Arsenom Diklićem, napisao Bauer sam. Fotografiju je uradio Branko Blažina, koji će dugo sarađivati s Bauerom, dok je muziku napisao Bojan Adamič, prvi put u hrvatskom filmu. S njim je jugoslovenska kinematografija dobila vrsnog kompozitora filmske muzike, koji se njome, s godinama, naprosto nametnuo. „Ne okreći se, sine” dobija nagrade u Puli.
Bauer je nagrađen Zlatnom Arenom za režiju, a Bert Sotlar za glavnu mušku ulogu. Uz njega još su glumili dječak Zlatko Lukman (Bauer ga je otkrio u družini dječaka koju je izabrao za film „Milijuni na otoku”), Lila Andres, Radojko Ježić, Nikša Štefanini, Mladen Hanzlovsky. Film „Ne okreći se, sine” obišao je i svijet. Prikazivao se na festivalu u Edinburgu, kao i u okviru Nedjelje jugoslavenskog filma u Londonu. Bio je to pravi uspjeh i kvalitativan korak značajan za jugoslovenski film.(KRAJ)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.