-Piše: dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
Reditelj u drugom dijelu filma pokazuje više čvrstine i temperamenta. On je, na primjer, odlično postavio i realizavao scenu pred ustaškim domom za odgajanje ove nesretne djece. Teško je zaboraviti stravičnost onog dječijeg vježbanja s bajonetima, zatim realistički postignutu scenu na krovu, lirsku scenu na groblju i konačno bijeg preko Save i smrt glavnog junaka. Režija je ostvarila i nekoliko vrlo dobrih epizoda. To su svi momenti s majkom ustaškog vojnika, kadrovi s agentom – ilegalcem, scene sa čistačem cipela – ilegalcem.
Iz njegove perspektive cio pokret otpora i sam rat dobili su sasvim novu dimenziju, pa se svojim rediteljskim doživljajem koncentrisao da pokaže kako teror razdire čovjekovu suštinu i kako borba u sebi sadrži ne samo deklarativnost, već i žrtvovanje za odbranu humanosti i života. Sloboda je ovdje nužnost i pred tom dramatičnom slikom izblijedjele su mnoge nevješte ilustrovane pojedinosti, površnost u tretmanu likova i samoj fabuli. Jezgro mu je životno, ali se u svemu nije odupro naslagama i zabludama koje su se godinama taložile kod nas na filmove ovoga žanra i vrste. Film „Ne okreći se, sine” je djelo konstrukcije unutar koje postoje izvanredno nadahnute scene.
U njima je reditelj uspio da ovlada ne samo situacijom, već i reakcijama koje se javljaju sa opservacijom stanja da sve to i sam doživi i izrazi kroz inženjera Novaka. Otud je gluma Berta Sotlara dobila više prostora nego što se to dozvoljavalo drugim akterima. Njegov lik je postao ona subjektivna i toliko potrebna unutrašnja veza koja ne samo što sve tumači ili opravdava, već i iskazuje razloge i postaje ključna motivacija. Tamo gdje ima najviše njegovih ličnih reakcija, gubi se potpuno šema i sama kamera dolazi u priliku da bude u sferi pune iskrenosti i da jednostavno živi i osjeća perspektivu koju joj nameće glavni junak. Ovaj Buerov film smatra se jednim od najboljih jugoslovenskih filmova tih prvih godina i specifičan film o ratu. Bauer je shvatio da će se cijela priča svesti na golu akciju i anegdotu ukoliko mu ne bude pošlo za rukom da je pokaže kao unutrašnji i lični doživljaj ovog očajnog čovjeka i oca. Zato ga i slika kroz pojedinosti u približavanju sinu i pripremanju samog bjekstva. On se donekle i osjeća krivim zašto je dijete doživjelo ovako neželjenu sudbinu, ali režija pazi da taj subjektivni doživljaj ne ode u krajnost i da on ne ostane samo jedina bizarna i strogo lična ispovijest. U tome se pomaže tim društvenim okvirom zla u kome se dječak našao, jer to vaspitanje za budućeg ubicu i neprekidno podsjećanje na ustaške simbole kao simbole zla i onog što čovjeka uništava, može da da sliku određene vremenske i društvene situacije. Ako je ponegdje pojedine kadrove doveo do dokumentaritičke šturosti to još uvijek ne znači da je napustio područje ljudskih emocija. Njemu nije bitno da li ćemo u tim pasažima naći objektivnost koja će i sa svoje strane pravdati Novakovo očajanje. Njegove emocije nijesu u suprotnosti sa onim što vidimo u okupiranom gradu, ali se mogu shvatiti i kao vapaj za istinskom slobodom. On se zaista nalazi u apsurdnom položaju, ali režija ga ne ostavlja u toj bespomoćnosti i, naprotiv, dinamizira njegovu motivisanost i akciju.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.