Nije rijetkost u našem narodu da tek odlaskom neke osobe postanemo svjesni njenog značaja. Ta osobina svojstvena je pojedincima, porodicama, a na kraju i široj zajednici. Osjećaj tuge posebno povećava spoznaja da odlaskom takve ličnosti ostaje upražnjeno mjesto koje se teško može popuniti. Jednu takvu ličnost prizvao je Gospod u ponedjeljak, na praznik Vavedenja Presvete Bogorodice, kada se upokojio Vlado Niklanović, predsjednik Udruženja „Otkrićemo istinu – Dušan Niklanović” iz Budve.
Na pitanje šta je za njega gospodin, i kako bi ga najkraće opisao Meša Selimović je odgovorio: „Gospodina je nemoguće opisati zato što on nijednom svojstvu ne dopušta, da nadvlada nad drugim, uspijevajući da ih drži u savršenom skladu. Upravo je i zato gospodin”. Kada je ovo izgovarao Selimović kao da je opisivao pokojnog Vlada, nosioca Ordena Svetog Save Prvog stepena, dobitnika brojnih zahvalnica, i velikog zadužbinara naše Svete crkve.
Vlado Đurov Niklanović je rođen 1924., u Blizikućama iznad Sv. Stefana, opština Budva, u srpskom plemenu Paštrovići, kako je volio da naglasi. Sa ponosom je isticao da očuvati svoju pravoslavnu vjeru, a biti pod stalnim pritiskom Mlečana, Austrougara, može samo onaj ko nosi snažnu vjeru, a Paštrovići su imali šta da očuvaju.
Podignut i vaspitavan u duhu, ljubavi prema Bogu, poštovanju prema Svetoj Crkvi, porodici i svome plemenu, odanošću prema svojoj Otadžbini, Vlado i nije mogao izabrati drugačiji put, do onaj kojim je išao cijelog svog života, a koji se zaustavio na Vavedenje Presvete Bogorodice u njegovoj 94. godini. A njegov je život bio velika borba.
Zato za one koji su ga poznavali, nije bilo nikakvo iznenađenje, kada su na čelu branioca, Crkve Sv. Aleksandra Nevskog na Svetom Stefanu 2011. godine, ispred policijskog kordona vidjeli Vlada Niklanovića u 87. godini, koliko je tada imao. Jer, Vladov krsni put počeo je baš na tom mjestu, 1938. godine kada je prilikom osveštanja tog hrama, koji je obnovila Kraljica Marija, i pripojila ga kraljevskom kompleksu Miločer, Vlado bio čtec svešteniku Paviću Radonjiću.
U vrijeme Drugog svjetskog rata Vlado se sa svojom braćom Tomom, Mitrom i Dušanom opredijelio za Kraljevsku Vojsku u Otadžbini. Nakon što su velike sile u Teheranu i Jalti 1943. godine poklonile Brozu Jugoslaviju, Vlado se sa braćom pridružuje velikom narodnom zbjegu koji je u decembru 1944. godine krenuo od Podgorice ka Sloveniji.
Pored vojnika u ovom nesvakidašnjem zbjegu od novog komunističkog sistema, našao se i tadašnji mitropolit Joanikije (od naše Crkve proglašen Sveštenomučenikom 2000. godine) sa još sedamdeset sveštenika, kao i brojni narod.
Prošavši svu golgotu, ovaj mučenički zbjeg se u maju 1945. godine našao u Sloveniji. Nad njima je počinjen nezapamćen zločin, koji je Vlado sa svojim bratom Dušanom čudom preživio. Njegova braća Tomo i Mitar koji su imali preko 20 godina su gurnuli Vlada i rekli mu da ide sa Dušanom i tako je on ostao živ. Tomo i Mitar su ostali u Sloveniji gdje im se ne zna ni groba ni mramora. Vlado i Dušan su se vratili u svoje Blizikuće, gdje su bili izloženi najstrašnijem šikaniranju od strane novih vlasti. Sve te muke porodica Niklanović je stoički podnosila, preživjela i danas njeno potomstvo služi za primjer svome plemenu, gradu i državi.
Vlado stupa u brak sa Nevenkom Đurašević 1955. godine. Nevenkin otac Branko Đurašević, koji je pobjegao sa strijeljanja u Kamniku, 1945. je uhapšen po povratku u Budvu. Tamnovao je u zloglasnom Bogdanovom kraju kod Cetinja gdje će noć prije strijeljanja zamoliti Vlada Niklanovića koji mu je bio u posjeti, da koliko je do njega, pričuva njegovu porodicu. Poštujući Brankovu želju, brinući o njegovoj porodici, između Vlada i Brankove kćerke Nevenke se rodila ljubav, koju su krunisali brakom iz koga su se rodile tri kćeri. Međusobno poštovanje i ljubav koje su jedno prema drugom gajili Vlado i Nevenka ostaće za primjer mladim naraštajima u porodici.
Šezdesetih godina prošlog vijeka Vlado odlučuje da pođe u Ameriku, i tamo počne novi život. U Americi ostaje vjeran svojoj vjeri i Crkvi. Tako je preko dvije decenije bio predsjednik Crkvene opštine u Kaliforniji u gradu u kojem je živio, i gdje će pored brojnih delegacija SPC, 80-ih godina dočekati i Preosveštenog episkopa niškog Irineja, sadašnjeg patrijarha srpskog koji će osveštati temelje Crkve Svete Petke u San Markosu, u Kaliforniji, koja je ukras ovog dijela Amerike.
Vlado je sa članovima ove Crkvene opštine u Americi prikupio značajna finansijska sredstva za zavjetni Hram Svetog Save na Vračaru. Njegovi prilozi našim crkvama brojni su.
Nakon povratka iz Amerike, 1999. Vlado se zajedno sa pokojnim bratom Dušanom, takođe nosiocem Ordena Sv. Save, i pokojnim dr Čedom Vukmanovićem, prihvatio novog posla čija je kruna organizacija prvog parastosa stradalnicima u Sloveniji. Pomen je nakon šezdeset godina održan 2005. godine i služili su ga mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, vladika budimljansko-nikšićki Joanikije, sa sveštenstvom. Tu nije kraj. Braća Niklanović podižu Spomen-kosturnicu na Majevcu, 2010. u kojoj su pohranjeni ostaci pobijenih ranjenika iz Odstupnice 1944/45. godine.
Kao kruna njihove borbe za istinu o zločinu u Sloveniji 13. juna 2015. godine, u Kamničkoj Bistrici u Sloveniji je osveštana Spomen-kapela posvećena Svetom Sveštenomučeniku Joanikiju, postradalim borcima, civilima i sveštenstvu Mitropolije crnogorsko-primorske, 1945. godine u Sloveniji. Kapelu je podigao zajednički sa svojim bratanićem Krstom, sinom pokojnog Dušana koji je ostavio zavjet i finansijska sredstva da se kapela izgradi. Radeći na ovom bogougodnom djelu, braća Niklanovići nijesu gubili iz vida ni drugu stranu. Vodili su računa da ne povrijede nekoga, insistirajući prije svega na pomirenju među ljudima.
Svojim životom i radom svima nam je bio uzor. Njegovim odlaskom porodica je izgubila uzornog supruga, oca, strica i djeda. Pleme Paštrovići ostali su bez dostojnog plemenika, a srpski narod bez velikog pregaoca. Mi njegovi prijatelji ostali smo bez predsjednika i stožera udruženja „Otkrićemo istinu – Dušan Niklanović”.
Ostaje nam da pokušamo da slijedimo krsni put – put pomirenja među braćom, na kome imamo dva putokaza: Vlada i Dušana Niklanovića.
Neka Bog našem Vladu podari rajsko naselje.
Za udruženje
„Otkrićemo istinu -
Dušan Niklanović”
Publicista
Slaviša Guberinić
Protojerej mr Predrag Šćepanović