-Piše: Dr Radoslav T. Stanišić,filmski i TV reditelj
U ovom filmu Fedora Hanžekovića svi ti elementi: mizanscen, gluma, djalozi, položaj i pokret kamere, kadriranje, fotografija, osvjetljenje, planirana upotreba zvučnih efekata i tišne, dobro su kombinovani u „Bakonji fra-Brne”, tako da je postignut proračunati rezultat. U filmu se ne osjećaju (kod nas teme toliko česte) predominacije izvjesnih elemenata na štetu drugih, ni praznine, padovi koji svjedoče o odsustvu ili slabom, nestručnom korišćenju pojedinih elemenata. Tamo gdje gluma ponekad nije dostizala svoj puni domet, ili gdje dijalog nije mogao da ponese, pojavila bi se odgovarajuća muzička fraza, ili vrlo sugestivno kadriranje koje bi pomoglo da se ritam, ravnoteža elemenata ne naruši, a mjesta u scenariju u kojima događaji nijesu bili najsrećnije povezani povezivala je logična montaža. Trebalo je kreativnog nerva i intelektualne snage da se snimi takav film, u kojem je bilo prave satire, ali i drame, socijalne i psihološke analize jedne specifične, zatvorene sredine. Ovaj reditelj se uvijek obraćao mladosti i to onoj najtragičnijoj i promašenoj – kao materiji na kojoj se najasnije ocrtavaju vrijeme, događaji i životni tokovi.
Otud njegova duga premišljanja i traganja za scenarijima, koja će u svemu odgovarati ovakvim težnjama i ubjeđenje da ne treba da snima filmove po svaku cijenu, niti da radi ono što mu neće predstavljati zadovoljstvo. Mada ne sasvim siguran da je postigao ono što je želio –Hanžeković se, iako okružen prizinanjima kritike i publike, na kraju povukao, ostavljajući za sobom više legendu nego filmove. Kada danas gledamo „Bakonju fra Brne”, zaključujemo da je to bio film rađen s finom mjerom i izuzetnim filmskim ukusom i znanjem. Veliki korak ga je dijelio od naših prvih ekranizacija, jer je zaista umjetnički i osmišljen i napravljen. Zbog toga se „Bakonja fra Brne” nametnuo kao postojan kiljan u Jugoslovenskoj filmskoj estetici. Rođen je 1913 u Bjeljini. Školovao se u Zagrebu i Londonu, strasno se zanimao za probleme eksperimentalne fonetike i istorije umjetnosti, pisao literarne i pozorišne eseje, bavio se filmskom publicistikom i prevođenjem filmova. Od mnogobrojnih prevoda najuspjeliji su prevodi djela Džeka Londona i Marka Tvena. Njegovo interesovanje za film, kao umjetnički izraz, počelo je još u ranim srednjoškolskim godinama i u atmosferi između dva rata koja nije bila uopšte naklonjena entuzijazmu, koji je težio afirmaciji nacionalne kinematografije. Neposredno posle oslobođenja pridružio se grupi onih koji su svoju mladost, upornost i sposobnost založili za osnivanje domaćeg filma. U tom pogledu Hanžekovićeve zasluge su posebno vezane za formiranje filmskog centra u Zagrebu i producentske kuće „Jadran film”, gdje je bio godinama umjetnički direktor i savjetnik. Istovremeno je jedan od pokretača i urednika jednog od najboljih Jugoslovenskih poslijeratnih časopisa „Filmska kultura”. Čovjek koji je svojom ličnošću i autoritetom učestvovao u razrješavanju suštinskih dilema našeg filmskog razvoja, kroz sve minule decenije. Ovaj reditelj koji je sa pravom smatrao da ne treba snimati filmove po svaku cijenu, ovim svojim najznačajnim filmom, prvi je napravio i kao takav ostao je umjetnički zalet i domet u domaćem filmu i zato mu se i priznaje međunarodni značaj. Odjeci „Bakonja fra Brne” osjetiće se nekoliko godina kasnije u Jugoslovenskoj kinematografiji.
(KRAJ)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.