- PIŠE: Novo Vujošević
Da je Bog stvorio čudesnom i neobičnom, kazuje i klimat Sokolove stijene. Zaista se čovjek ne može načuditi koje sve klime istovremeno obituju na ovoj gromadi. Evo kako ova stijena izgleda zimi. Na glavi nosi bijelu (sniježnu) kapu, trup joj je bez snijega, a noge „brčka“ u vodi (Cijevni). Na vrhu stijene, samo bor i bukva, a u dnu, njenom podnožju, uspijevaju smokva, vinova loza i nar. U rano proljeće, baš kada smo posjetili Tamaru, u podnožju drveće i žbunovi su se okitili lišćem – zelenilom, a na vrhu stijene, bukva i bor još spavaju zimskim snom. Jedan od mještana Tamare lijepo reče: „Onaj koji sada posmatra Tamaru sa vrha Sokolove stijene, drhti od zime, a ovaj iz Tamare, pod toplim zracima sunca, ugodno posmatra sami vrh ove gromade. Onaj koji je na vrhu, nalazi se na nadmorskoj visini od 1.557 metara, a onaj u nizini (Tamara), nalazi se na nadmorskoj visini od 229 metara. Zar to nije jedinstveno i čudno.
Već sam rekao da sam ovaj pogled s nestrpljenjem očekivao. U stvari, jako me interesovalo kako izgleda ova gromada kad se posmatra iz dubodoline prema nebu.
Odmah sam primijetio da Sokolova stijena izgleda mnogo silnija, gromadnija i arogantnija, nego kad se posmatra sa kučke strane. Ispod njenog gorostasnog stabla, izgledam i osjećam se kao mrav. Svakog trena očekujem da me proguta, da me pritisne. Vidiš stijenu od koje očekuješ da te za trenutak smrvi, da te uništi, da od tebe traga ne ostane. Nije teško primijetiti da je negostoljubiva i opora. U njoj teško opstaju i biljne i životinjske vrste, a da ne govorimo o ljudskim bićima. Jedino se u njoj bezbjedno i gordo osjećaju sokolovi. Sokolovi na ovu stijenu lako slijeću i uzlijeću, jer na sokola nema mesa. Orlovima je nešto teže. Oni su gromorodni, teški i sa ogromnim rasponom krila. Treba im komotniji prostor da bi uzletjeli i sletjeli.
Pogled je ovdje znatno zarobljen. Na zapadu se ispriječila Sokolova stijena, a na istoku visoki visovi Prokletija, na jugu Grabom, a na sjeveru klimanačke planine. Uzaludna je muka da se odavde trudite, čak i da se na nožne prste pobodete, da proširite vidokrug. Jedino vam preostaje da se popnete na strmine Selce, Nikalja ili Vukelja ili, pak, da se uspenjete uz Sokolovu stijenu i popnete se na njen vrh. Ovdje su ljudi naprosto primorani da gledaju u nebo i da sa njim komuniciraju. Ovo naročito kada je nebo vedro i čisto i kada zacakli kao staklo. Svi će vam ovdje reći da nigdje nema vedrijeg i veselijeg neba nego ovdje. Kada se nebo i izvedri, ovdje ljudi halapljivo napune pune oči i šake vedrine da bi je sačuvali kad zakiši i magla pritisne kao gladna godina. Neki bi rekli, to ih drži u životu.
Tamarini se ljute na Stijenu od Sokola, a naročito u toku jeseni i zime. Oni uznemireno govore: „Kada dođe pozna jesen i rana zima, sunce nas vrlo malo grije. Sokolova stijena ga brzo i rano proguta, ne da, pa ne da, da nam jače kosti ogrije kada nam je najpotrebnije“. Toliko su tada ljuti, da kad bi imali neke volšebne sprave (mašine), brzo bi je samljeli i u bestrag otjerali.
Tamarini su ljuti i na kišu kad premnoži. Tada se sruči obilna kiša i grad sa Sokolove stijene i Prokletija, sva brda zabuče i zaječe. Ništa se ne može čuti. Buka i jeka te stave u zagluške. Tada se sva živa bića uplaše da ne slete u korito Cijevne, da ih bujica ne odnese u neviđdom i neviđbog.
(Nastaviće se)