- PIŠE: Perivoje Popović
Tamo gdje se završava djetinjstvo, na vratima mladosti obično počinje poezija. Počinju pjesme da bi nastale, opstale ili nestale sa danima ulaska u obični, trivijalni život čovjeka suočenog sa borbom za svakodnevni hljeb naš nasušni. No, gdje nastaje, gdje počinje priča, prozni iskaz, teški zadatak prenošenja priče iz banalnosti u umjetničku, strogo definisanu i sveobuhvatnu formu artističkog, savršenog, uz to još i savremenog, arhimodernog pripovijedanja? To pouzdano nije moguće odgonetnuti. Možda se emocije same po sebi prepliću i, šta kaže M. Ćupić, njihov čekić katkad neodređeno, a najčešće precizno pogađa osjetljivo duhovno klatno koje u spasonosnoj rezonanciji u jednom trenu odjekne zvukom pjesme, a u onom narednom zvonom priče. Autor je taj koji je u stanju da raspozna zvuke i uzme, prihvati, primi ili odgovori prema sopstvenom afinitetu.
Mlada spisateljica Katarina Janković (rođena u Podgorici, 1992. godine, od oca Dragana i majke Dubravke; njena starija sestra Marija, takođe je osobito sklona literarnom izražavanju, ali za javno predstavljanje za sada znatno strpljivija i uzdržanija) prema našem spoznanju i tretiranju uslovne književne mladosti, traži odgovarajući sopstveni staralački put, i u tom istraživanju na svojevrstan način identifikuje, izjednačava smisao lirskog i epskog iskaza. Tako nastaje njena lirska priča – prozno saopštavanje proisteklo iz dubokog, najčešće umjereno pesimističkog intimnog lirizma.
Ne kažemo, naravno, da priča počinje u istom trenu i na istom mjestu gdje i pjesma. Vjerujemo da u slučaju mlade Katarine Janković imamo poseban smisao, izuzetak koji radefiniše smisao pravila. Značenje i značaj neobične nadarenosti, energija talenta koji je datost, koji se ima po sebi, koji sam nosi svoju latentnu i krajnje nesebičnu odgovornost – sve to otvara neskrivene mogućnosti prepoznavanja kvalitetnog otjelotvorenja u priči (dužoj ili kraćoj) koja jeste uvjerljiva, koja nas ne opčinjava samo spoljašnjom ljepotom, već i dubinskim poimanjem nedokučivog. Upravo taj momenat potenciranja specifične tajanstvenosti i tajnovitosti potvrđuje se kao odlika valjanih stvaralačkih dometa.
Tu je misterioznu nit Katarina Janković prepoznala u elementarnoj mjeri, prepoznala i sačuvala u većini svojih priča iz prve zbirke naslovljene kao „Tražim svoje svjetlo”. Naslov je i sa te tačke, naravno i sa idejne, tematske i motivske, svakako vrlo indikativan. Priče su po spoljašnjoj formi raspoređene u dva uže povezana stvaralačka kruga – onaj u kome je svjetlokaz nešto uočljiviji predstavlja se kao „Svijeća”, dok onaj drugi, nešto utišaniji, blaži, ali izvjesno postojaniji po unutrašnjoj semantici, označen je kao „Svitac” i okuplja kraće, meditativnije i u komunikacijskom smislu suzdržanije govorenje.
Dijalog mlade spisateljice sa svijetom koji je okružuje, opterećuje i brine počinje pričom „Knjiga”. Priču istog naslova i istog tematsko-motivskog sklopa imamo, dobro je znano, i kod našeg jedinog književnog nobelovca, velikog majstora iskazane i prećutane (suvišne) riječi, I. Andrića. I to jeste nesumnjiva činjenica, ali u isto vrijeme i vrlo zanimljivo pitanje, šta hoće, čemu baš na taj način, baš kroz tu vrstu sučeljavanja, teži Katarina Janković. Reklo bi se, čak s punim pravom, da se potvrdi – veliki pisac kazao je sve. No, i kod tog saznanja, kod te egzaktne potvrđenosti, ne pada nam na pamet da mladu spisateljicu optužimo za grijeh. Ona je istina opčinjena osobenom snagom, posebnom magijom kojom plijeni znameniti pisac (vratiće mu se, direktno, i u svojevrsnom dijalugu naslovljenom sa „Događaji na obali Drine”) ali osoben metod intertekstualnosti, koji prema Mihailu Epštajnu može da se poima kao protomodernizam, omogućava autoru-nasledniku, srodniku, makar i u znatno udaljenom klonu, da shodno moći sopstvene imaginacije, stranice ličnog djela kao dijela opšteg kulturnog doglašavanja, oplemenjuje restrukturiranjem već viđenog. Katarina Janković, dakle, počinje sopstveno oglašavanje vaspostavljajući diskurs u domenima vrhunske lektire i na taj način jasno saopštava da želi da mogućnosti personalnog izražajnog puta provjerava na pravim uzorima. Tako njena priča ne biva blijeda kompilisana izmaglica nakon moćnog oblaka, već jeste moguća replika, osoben mladalački ovovremeni rimejk poznatog djela čuvenog pisca – da se kao najjednostavnije objašnjenje uočene enigme, poslužimo važećim terminom iz oblasti teorije filmske umjetnosti. Na sličan način mlada autorka postupa i u realizaciji visoko-nagrađene, odlikovane kâže „Pismo za Elizu” gdje zapis doživljaja tegobne mladosti vraća ili, bolje rečeno, odvodi u inostrane nepoznate prostore lične zapitanosti kao mogućeg odgovora za opšte trajanje i opstajanje.
Plava je svjetlost, plavo je svjetlo koje traži – stvaralačko svjetlo, kreatorsko svjetlo života i pričanja. Svjetlo sa izvorištem u božanskom, sa ušćem u ljudskom. Ili obrnuto – ali najčešće plavo kazivanje mlade spisateljice. Plava je staza, dugačka – prekratka staza življenja i saznanja. Plavi su i putokazi i nebokazi, plave su doline i bregovi. Plavi su prijeteće grubi vrhunci planina – plavi od sivog neba koje podupiru. Svijetlo-plava je i literarna budućnost Katarine Janković.
(Nastaviće se)