- PIŠE: Novo Vujošević
Sokolova stijena je najveći prirodni spomenik, i ne samo prirodni, svog područja. To je kameniti vrh, ogromna kamena gromada koja je locirana na desnoj obali rijeke Cijevne. Nadvisuje sve stijene koje su, u stvari, prirodna granica Crne Gore prema Albaniji i obrnuto. Sami vrh Sokolove stijene naziva se Soko, sa nadmorskom visinom od 1.557 metara. Na samom vrhu od Sokola, nalazi se Guvno od Sokola. Niže od Sokola nalazi se svojevrsni procjep, koji se naziva Grlo od Sokola. Kad je gledate iz daljine, sa albanske strane, liči na ogromnu orlušinu koji je raširio svoja krila – jedno prema selu Greči, a drugo prema stijeni od Miljca i prema stijeni od Cijevne. Sasvim je drugi pogled na Sokolovu stijenu i njeno okruženje ako je posmatramo sa Grla od Sokola ili sa vidikovca koji su sačinili Kuči prije nekoliko godina. Kada prvi put odatle posmatrate Sokolovu stijenu i prostor koji pripada Albaniji, imate utisak da ste otkrili neko novo otkriće, neki novi prostor od kojeg ne možete odvojiti svoje oči. Odatle je pogled zaista čudesan i neponovljiv i zašto ne reći zapanjujući.
O bivaku (staništu) Sokolove stijene, ilustrovano govore i sledeći stihovi
Tamo gdje se graniči
Nebo sa zvijezdama
Tamo gdje oštri šiljci
Proklete planne
Vječito paraju nebo
Tamo gdje su stijne „zarobile”
Ljudska staništa i boravišta
Tamo gdje jedna ogromna
I stamenita stijena
Razdvaja dvije države
Lomnu Albaniju
I gorsku Crnu Goru
Tamo gdje je jedna malena rijeka
NKojoj zavidi i Nijagara
I svaka rijeka koja kanjone stvara
Tamo gdje se graniče
Dva velika plemena
Ljuti Kuči i ljuti Klimenti
Tamo, tamo daleko
Iza brda i planina
Tamo se nalazi sokolova postojbina
Sve je više radoznalaca koji žele da vide Sokolovu stijenu, sve je više i onih koji hoće da je ovjekovječe svojim aparatom, svojom kamerom. I u prošlosti je stijena od sokola izazivala interesovanja, naročito geografa i etnografa. Među njima se svakako izdvaja Stevan Dučić. Evo što on piše o Stijeni od Sokola: „Najveće čuđenje izaziva ljudski nogostup u najvećoj i najambisnijoj stijeni ovih krajeva što se zove Stijena od Sokola, kojoj visina iznosi oko 1.000 metara i u kojoj je, pod Guvnom od Sokola, Petar Radosavov Džukešić, spomena radi, ubrao jedan bor koji se i sada u toj lazbi prepriječen vidi. Tu su docnije ulazili Veliša Milošev i Mitar Spahov Kućoni. Samo posmatranje ovog ambisa izazivalo bi kod varošanina glavobolju. Slično čuđenje zaslužuje i posmatranje Zatrijepčana i susjednih arbanosa po vrletni stijenama Cijevne. Oni za ulaz u stijene, đe je med, pobadaju u cjepotine drvene klinove o koje vješaju opletene `gužbe` , u vidu sindžira, i oni im služe umjesto stuba za penjanje” (Stevan Dučić, pleme Kuči – život i običaji, CID, Podgorica, 1998, str 504).
Među seljanima su se često vodile rasprave, pa čak i prepirke o rastu i dubini, kao i o godini nastajanja Stijene od Sokola. Tako, na primjer, čovjek starijih godina bi rekao: „Bile su burne godine kad je nicala i rasla Sokolova stijena. Rasla je kao iz vode” I to je bilo tačno. Korijeni ili noge su se vazda nalazili u vodi rijeke Cijevne. Bez obzira na to kako ko mislio o rastu Sokolove stijene, sasvim sam siguran da je „rasla” dugo, veoma dugo – do u nedogled. Nema tog majčinog sina koji će potrefit godinu „nicanja” Stijene od Sokola. U tom raspravljanju se uvijek nađe neko koji sve zna, sve pamti. Tako je neki Đoko Otašev kao iz puške odgovorio: „Nemojte se mučit oko godine njenog rođenja. Ja tačno znam kad je rođena. Ove godine mjesec dana prije Mitrovdana, Sokolova stijena će napuniti ravno sto hiljada godina. Naravno, prisutni su smijehom ovo prihvatili, čak su se i podsmjehivali. No, Đoko se na to nije obazirao, već je i dalje svoju „gurao”.
Rasprave su se vodile među ljudima o tome kako je ova stijena dobila svoje ime. Postoji više verzija o imenu. Izdvajamo dvije.
Po jednoj, dominantnoj verziji Stijena od Sokola je dobila svoje ime po sokolovima koji su se u njoj gnijezdili. O Sokolovoj stijeni je sačinjena i pjesma koja, u stvari, podržava ovu verziju
Bog me stvori za njihova gnijezda
na me slijeću, a sa me uzlijeću
Sokolovi – to su moje oči
Oči koje nadaleko vide
Koje stijene nemaju sokole
To nijesu planinske stijene
Sljepilo je njihova sudbina
Po ovoj verziji, jedino sokolovi kao svoja staništa mogu imati u ovoj, inače, negostoljubivoj stijeni. Jedino sokolova krila i sokolove oči mogu ovdje opstati. Verzija ove priče ima i ovaj dodatak. Naime, priča se da je iz jednog sokolovog gnijezda ispao tić sokolić i sunovratio se u ambis. Majka tića (sokolića) ustremila se niza stijenu i u letu uhvatila svoga sina i spasila ga od sigurne smrti. „Što sokolka može, to niko ne može”.
Po drugoj verziji, stijena je dobila ime po čovjeku i junaku koji se zvao Sokol. Svako je mislio da je zduoč. Pentrao se uz stijene. Njegova je noga odila kudije druga nije mogla. On je često visio niz stijene. Niko nije znao kako se spasavao iz tog položaja. On je često spasavao tiće koji su imali nezgode u ovim vrletnim stijenama. Spasavao je i divokoze koje bi lomile noge u ovom đavoljem nogostupu. Riješio je Sokol da jednog dana „osvoji” stijenu koja se strahotno navlačila nad Tamarom. Kažu da se zarekao da će se popeti do na sami vr` stijene i da će je nadvisit. Za opkladu nije tražio naknadu. Počeo je da se pentra kao divojarac. Onima koji su ga posmatrali ledila se krv u žilama. Od njihovih uzdaha odzvanjao je cijeli kanjon Cijevne. Kad je bio na domaku cilja, kad je htio da zakorači na sam vrh, očepila se ljuska stijene ispod Sokolovih nogu. Sunovratio se niz strme strmine stijene. Nije mu se mogao komat sa komatom sastaviti. Od tada ova stijena dobi ime Sokolova stijena. Kako tada, tako i dan-danas.
Možda u ovoj verziji ima elemenata istine. Nije nemoguće da u njoj ima stvarnosnih dešavanja. No, nama se čini da je prva verzija stvarnosnija, odnosno da je bliža istini.(Nastaviće se)