-PIŠE: Novo Vujošević
Na samom ulazu u selo Tamaru, nalazi se most – Most na Tamari ili bolje reći most na ušću Male Cijevne (Promi i Cemit) u rijeku Cijevnu (ljumi i Cemit).
Za ovaj most se vežu mnoge priče i pripovijedanja. Teško ćete naći most koji ima tako bogatu istoriju. Tako bogati i burni slijed događaja. Ne zna se tačan datum izgradnje mosta, ali se zna da seže u duboku prošlost.
Po jednom predanju, Most na Tamari je sagradila poznata i priznata srpkinja po imenu Tamara. Po njoj je most i dobio ime. Ova se priča prenosila s generacije na generaciju. I dan-danas se može čuti ova priča. Uz ovu priču možete čuti i sledeći komentar: „Ne zna se tačno ko je sagradio most, ali se zna da je stvoritelj mosta napravio veliko dobrotvorno djelo. Bez mosta ljudski život nije mogao cirkulisti kroz ovaj negostoljubivi kanjon.
Zapamtio je Most od Tamare ili Most na Tamari mnoge događaje. Na mostu i oko mosta su se odigrale mnoge krvave bitke između Kuča i Klimenata. To su bile borbe za golu egzistenciju. Riječ je o osvetničkim borbama čiji je najčešći povod bio otimanje stoke, naročito ovaca i s jedne i sa druge strane.
O tim i sličnim borbama, Stefan Dučić je sakupio deset epskih pjesama u svojoj zbirci pod naslovom „Junačke narodne pjesme iz brdskog plemena Kuča u kr. Crnoj Gori“. Sve su one ispjevane u stilu poznatih epskih pjesama. Ono što im je zajedničko jeste da sve te pjesme karakterišu i Klimente (Kelemedole) i Kuče kao ljuta i junačka plemena. I Klimenti i Kuči ih pjevaju na svoj način – onako kako njima odgovara. Klimenti pripisuju ishod bitke u korist Klimenta, a Kuči u svoju korist. Kuči veličaju svoje junake, a Klimenti svoje.
Jedan okršaj koji se dogodio 1849. godine na prostoru Most od Tamare – Vuklji, opjevan je u već pomenutoj zbirci. Pjesma na dosta nadahnut način govori o ovom zaista ljutom okršaju. Događaj je sačuvan i u priči koja na stvarnosan i čudesan način priča o ovom istorijskom događaju. Po ovoj priči, Klimenti i Kuči (Orahovci) sukobili su se na nekolio mjesta: Vukljima, Nikljima i na Mostu od Tamare. Okršaji su bili siloviti i nemilosrdni. Posječene su i klimentske i kučke glave. Kuči su sa sobom odnijeli posječene arnautske glave i sahranili ih u orahovskom groblju. Na udarnom mjestu u groblju, stoji poseban kiljan na kojem piše: „Ovdje počivaju arnautske glave koje posjekoše: Tomo Božov Perić, Vaso Paunov Milić i Marko Perišin Perić.
Ovdje se mogu zabilježiti više neobičnosti. Zaista je neobično da se u pravoslavnom groblju sahrane glave inovjernika, odnosno vjernika druge vjere. Takođe je neobično da se sahrane posječene glave svojih ljutih protivnika, neobično je to što su sahranjene baš arnautske glave jer su se sjekle i glave pripadnika drugih naroda i plemena, pa nijesu u groblju sahranjivane. Ovdje se sa pravom postavlja pitanje: Zašto je napravljen spomenik (kiljan) baš i samo arnautskim glavama?
U daljoj i dubljoj prošlosti, Orahovci su sa Arnautima imali česte okršaje. Bile su to najčešće borbe za životni prostor, za održavanje golog života. U narodu postoji izreka „Pobiše se ka’ Kuči i Klimenti“. Naročito su borbe bile žestoke u vezi planina i pasišta. Bilo je, bogami, i pljačke i otimačine. Ko pobijedi u okršaju, dobija veći životni prostor, dobija plijen za održavanje egzistencije. Otuda i visoke cijene arnautskih glava. Osim toga Arnauti (Klimenti) su ovdje bili jako cijenjeni kao junaci, kao rivali koji imaju „pečene oči“. Možda otuda i motiv da se podigne spomenik (kiljan) posječenim arnautskim glavama.
Treba imati u vidu i motiv, i to veoma složen, da se samim činom podizanja kiljana ovjekovječi junačko djelo onima koji su posjekili arnautske glave. Takvi se junaci rijetko rađaju.
Pri samom Mostu od Tamare, na lijevoj obali rijeke Cijevne nalazi se putokaz za skretanje ka Vukeljima. Odatle se nazire Kanjon rijeke Promi i Cemit, ništa manje atraktivan od Kanjona Cijevne (Ljumi e cemit) . Dok sam posmatrao puteljak prisjetio sam se Nasta Đokina Dedića, nadaleko poznatog majstora rođenog u Orahovu. Upravo je Nasto ovim putem otišao na zaradu u klimanačko selo Vukelji. To se desilo između dva svjetska rata. Nasto je u Vukeljima sagradio ravno petnaest kuća. Sve su uporno odolijevale zubu vremena i nevremena. Bile su i ukras sela, svi su u Orahovu pričali da je Nasto iz Vukelja donio punu ćesu zlatnih „napoleona” za pošteni i dugotrpni rad na području Vukelja.
Nakon ove ekskurzije u prošlost, vratio sam se u sadašnje stanje. Kroz kanjon Cijevne prohujao je novi asfaltirani put, a preko Cijevne sagrađen je most. U prvi mah se činilo da je novi most „uzjahao“ onaj stari, vjekovni. Da bi se stari most u potpunosti vidio, neophodno se nakvečiti na ogradu novog mosta. Čini se da se stari most skriva ispod i iza novoga. Istina, treba reći da je dobro što je sačuvan od rušenja stari most, ali se činilo da se moglo naći i prihvatljivije rješenje. Možda se moglo na nešto većoj udaljenost od starog mosta sagraditi novi. U tom slučaju, stari most, kao svojevrsni spomenik , više bi došao do izražaja. No, stari kažu: „Učinjenom poslu nema mane“.
Nastaviće se