-PIŠE: Novo Vujošević
Na rastanku sa Rapšom, nazirao se Grobom, uzvišenje, vis, gromada, po mnogo čemu jedinstven, neobičan i specifičan. Kada smo stigli na vidikovac Grabom, pukao je pogled nestvaran i čudesan. Oduševljenje je obuzelo cijelo moje biće. Nijesam znao šta ću prije pogledati. Oduševljenje sam dijelio sa cijelom svojom ekipom, a najviše sa kamermanom. Naredio sam kamermanu da sve što je u vidokrugu snimi, bukvalno sve. I to sa različitih tačaka i uglova. Odavde, sa Graboma , razliva se pogled na sve strane. Prvo vas privuče strmina ili bolje reći strma stijena Smedec (Stijena Cijevi) koja se vidi iznad sela Cijevne. Odatle dopire bjelasanje vode rijeke Cijevne. U selu Cijevni nekad se nalazila vodenica u kojoj se žito pretvaralo u brašno. To su činili svi Zatrepčani. To su činili i Orahovci kad mnogi izvori presuše i Božja zvijeza zaždi preko svake mjere.
Jedna Albanka je govorila: „Nije mi bilo što teže nego nositi vreću žita na leđima niz smedečke strmine i samljeveno žito (brašno) ponovo nositi uz smedečke strmine do kućnog odredišta. Ko se nije u tome oprobao, taj ne zna za teškoće”.
Naš pogled je zarobio kameniti lanac kanjona Cijevne, koji se pruža od Smedeca, preko stijena od Cijevne i stijena od Miljca, Sokolove stijene, pa do Slapa rijeke Cijevne izviše Selce u gudurama Greče.
Lanac liči na ogroman đerdan sa sjajnim i velikim niskama. Mora da je Bog utrošio mnogo vremena, stvarajući ovaj đerdan. To je veličanstven ukras Cijevne, koja zorno i ponosno teče, dičeći se sa svojim đerdanom. Nijesam krio oduševljenje gledajući kameniti lanac – đerdan Cijevne. Jedan od članova moje ekipe je spontano konstatovao: „Slažem se da je odavde sve ovo lijepo posmatrati i u tome uživati, ali je moj brale, đavolski teško po njemu hodati i sa njim se životno „rvati”. I to treba imati na umu”.
Plijenio je pogled na nebo izviše kučkih i klimantskih planina. Plavo nebo da ne može biti plavlje. Zaželio sam da odlomim parče plavog neba, da ga zadjenem u rever kaputa i da ga vječno čuvam kao uspomenu. Tako čisto i plavo nebo samo Bog može stvoriti i podariti.
Iz hrpe ljudi koji su oduševljeno posmatrali pejsaže rijeke Cijevne, izdvojio se jedan posmatrač i uputio se prema meni i dosta dobrim srpskim jezikom upitao: „Jeste li Vi bili nepoznata ličnost u Kviskoteci kod Olivera Mlakara? Jeste li Vi pisac knjige „Kako prepoznati poltrona”? Jeste li vi prof. Novo Vujošević?” Tri puta sam klimnuo glavom u znak davanja potvrdnog odgovora. Nakon toga slijedio je srdačan zagraljaj i rukovanje. To je bilo očigledno i prepoznavanje i prepoznavanje i podsjećanje. Moram priznati da mi je to godilo. Tog trenutka prisjetio sam se pitanja koje mi je postavio jedan od čitalaca knjige „Kako prepoznati poltrona”: „Kako je moguće da se baš u Kučima pojave dvije kontroverzne knjige i to dva Kuča – Marka Miljanova i Nova Vujoševića. Jedan je napisao veličanstvene primjere čojstva i junaštva, a drugi piše o nečojstvu i nejunaštvu?” Odgovorio sam mu brzometno – Marko i ja smo na istom zadatku. On piše o primjerima na kojima se treba ugledati, a ja opominjem na kakve se primjere ne treba ugledati. Ako nas ljudi budu čitali i prihvatali naše savjete, uspjeh neće izostati.
Vaso Prenkočević, zet klimanački, sa osmijehom i uvjerljivim glasom je konstatovao: „Baš ovdje, sa ovog mjesta, Enver Hodža je svojevremeno održao istorijski govor. Svi Klimanti su ovdje došli da saslušaju velikog vođu. Sve okuke u strminama Graboma, bile su načičkane ljudima. To je bila čudna i neponovljiva slika, slika koja ostaje u dgotrajnom sjećanju”.
Ovdje se s pravom postavlja pitanje, što je baš daleko od sela, na vrhu Graboma, Enver Hodža održao govor? Po kazivanju mještana, moguća su dva odgovora.
Po jednom odgovoru, Enver je to veoma sračunato učinio. Naime, htio je da svi Klimanti baš ovdje dođu i saslušaju svog vođu. Bolje je da oni dođu kod njega, nego da se on lomata niz grabomske serpentine. Osim toga, sasvim je efektnije da se govori sa vrha, sa visine, nego iz dubodoline, odnosno nizine. Kad nekoga gledamo odozdo pa naviše, on vam izgleda kao gorostas. Tada se misli da vođa dotiče nebo i da je i od Boga veći. Njegov govor (glas) odzvanja i odjekuje od okolnih brda i stijena. Hodži se činilo da su odlijeganje (odzvanjanje) priredila brda njemu u čast. To se Hodža ugledao na Staljina. Staljinov biograf Isak Dojčer, ukazuje da je Staljin svim snimateljima i fotoreporterima naređivao da ga snimaju odozdo na gore. Time je htio da njegova figura izgleda što gorostasnije i silovitije. Time je i postizao željene efekte , jer su na osnovu njegovih fotografija mnogi bili uvjereni da pripada visokom rastu, a on je, u stvari, pripadao nižem srednjem rastu.
Po drugoj verziji, Enver Hodža nije smio da ode u Tamaru i tamo održi govor. Bojao se od pogibije. Smatrao je da na njega može izvršiti atentat neko od balista ili drugih neprijatelja i izdajnika. Možda ima istine i u jednoj i u drugoj verziji. Mi se nećemo opredjeljivati ni za jednu, ni za drugu verziju. Ostavljamo čitatocu da se na osnovu priloženog sam opredijeli.
Serpentine Graboma su po mnogo čemu izuzetne. Iz daljie liče na ogromnu, ogromnu zmijurinu, koja se kreće, koja vijuga od dna do vrha Graboma. „Zmija” je išarana bijelim prugama, između pruga klize auta iz različitih zemana i zemalja.
Nije lako naići na ovakvu sliku, na ovakav priozor.
(Nastaviće se)