-Piše: Milan Mišić
Amerikanci su se prošle nedjelje zgražavali nad još jednim masovnim ubistvom, ovoga puta u Las Vegasu, najvećim masakrom u njihovoj novijoj istoriji – s punom sviješću da će im se to, ranije ili kasnije, ponovo dogoditi.
Ni sedam dana od događaja sa 58 mrtvih i više od 500 ranjenih, misterija je motiv ubice, 64-godišnjeg penzionera, koji je pucao kroz prozor svog hotelskog apartmana na 32. spratu u masu od 22.000 posjetilaca koncerta kantri muzike, nešto manje od 500 metara odatle.
Rafali su odjekivali punih 11 minuta i pravo je čudo što tragedija nije još veća. Ubica je inače detaljno isplanirao i izuzetno se opremio ta svoj krvavi naum: u hotel je uneo 23 komada vatrenog oružja – uključujući i ono automatsko koje ne bi smjelo da bude dostupno civilima - i enormnu količinu municije, zbog čega se svi pitaju kako je to moglo da ne bude sumnjivo hotelskom obezbjeđenju.
Kod kuće mu je pronađeno još 19 ”dugih cijevi” sa municijom, a istraga je već posle nekoliko sati utvrdila da je sve to kupio legalno, većinu u radnji koja pored sredstava za ubijanje – prodaje i gitare.
Ubici se neće suditi, presudio je sam sebi kada su mu do vrata stigli policijski specijalci. Tako da će ovaj dosije biti brzo zatvoren. Posle prvih nekoliko dana publicitet je počeo da jenjava. Mediji su ovim povodom podsjetili na statistiku: ovo je bila 338. masovna pucnjava ove godine.
Na pitanje zašto se to dešava u Americi, najjednostavniji odgovor glasi: zato što je tamo više prodavnica oružja nego Mekdonaldsa.
Amerikanci su u pravom smislu riječi ”naoružani narod”: statistički pištolj ili neku pušku tamo ima svaka glava – oružja je dakle koliko i stanovnika. U njihovom posjedu je 48 odsto od oko 650 miliona ovih sprava za ubijanje koje posjeduju civili u cijelom svijetu.
Amerika ima manje od pet odsto svjetskog stanovništva, ali u njenim redovima je 31 odsto svih masovnih ubica.
Njena stopa ubistava – 30 na milion stanovnika - oko 25 puta veća nego u drugim razvijenim državama. U susjednoj joj Kanadi ta stopa je 5, a u Velikoj Britaniji 0,7.
To je nacija koja posjedovanje oružja smatra osnovni građanskim pravom i u velikoj većini odbacuje svaku inicijativu da se u tom pogledu nešto promijeni, uprkos tome što ima najviše žrtava oružja u razvijenom svijetu.
Američke kompanije godišnje proizvedu oko 10 miliona komada pušaka i pištolja, od čega četiri odsto izvezu, ali i 5,5 miliona uvezu. Narodno naoružavanje je, dakle, i veliki biznis.
Koji, kao i svaki biznis, ima svoj lobi: ”Nacionalno društvo za puške” (u originalu Natioanl Rifle Association – NRA), osnovano još 1871, glavni je branilac Drugog amandmana američkog ustava kojim je institucionalizovano pravo građana na posjedovanje i nošenje oružja, uprkos svim argumentima da je to glavni generator domaćeg terorizma – jer masovna ubistva poput najnovijeg u Vegasu upravo su to.
NRA je i moćan faktor američke politike: podržava Republikanku partiju i teško kongresmenu koji joj se suprotstavi: odvojiće mnogo para za njegov izborni poraz. Kao što će pomoći svakom ko je na njenoj strani.
Izbornu kampanju Donalda Trampa pomogla je sa 30 miliona dolara, a on je prvi američki predsjednik koji je ovom lobiju ”došao na noge”: bio je gost na NRA konvenciji prošlog aprila i tamo sebe predstavio kao ”pravog prijatelja”. ”Danas u Bijeloj kući imate svog čovjeka”, poručio je.
Svako masovno ubistvo povod je za novi ritual samopreispitivanja i jalovih pokušaja da se pravo na oružje razumno ograniči. Sve se, međutim, završava tako što se na to brzo zaboravi, a oružje postane još pristupačnije.
Ovoga puta masakr je, u Trampovom obraćanju naciji, opisan kao ”veliko zlo”, što jeste konstatovanje očiglednog, ali i lukava poruka da nema te politike koja se može suprotstaviti zlu kao takvom.
Jedan od prvih Trampovih poteza posle ulaska u Bijelu kuću, bilo je ukidanje mjere koju je uveo njegov prethodnik, Barak Obama, da se ograniči prodaja oružja ljudima sa mentalnim problemima. A u Kongresu je u proceduri zakon koji olakšava prodaju prigušivača za vatreno oružje.
Glavni argument NRA je ”da ne ubija oružje nego ljudi”, a istovremeno se promoviše i slogan da ”lošeg momka sa oružjem može da zaustavi samo dobar momak sa oružjem”.
Zbog svega ovoga jedini rezultat debate o najnovijoj nacionalnoj tragediji može da bude samo onaj koji je rezultat i prethodne sličnih dimenzija, kada je 2012. u osmogodišnjoj školi ”Sendi Huk” jedan dvadesetogodišnjak ubio 20 prvaka i šestoro njihovih učitelja.
Više od 20 federalnih država je tada, posle jedne od najintenzivnijih debata o pravu na oružje, uvelo nove zakone – kojima je oružje postalo još dostupnije.
Ne treba sumnjati da će to biti ishod i ovog puta.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ,, Politike’’)