-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Prema mišljenju istoričara, Rusija je spasila druge evropske zemlje od razaranja, jer su oni zaustavljali napade Polovaca. Kasnije, u sličnoj istorijskoj situaciji, Rusija je odoljela najstrašnijim napadima tataro-mongolskih plemena i tako, žrtvujući sebe, zaštitila Evropu od njihove najezde. Zapad je to zaboravio, ali Rusi dobro pamte.
Vasilij Ključevski piše: „Ta skoro dvovjekovna borba Rusa sa Polovcima ima svoj značaj u evropskoj istoriji. U to vrijeme kad su krstaši iz zapadne Evrope krenuli u osvajačke pohode na istok Azije, kad se na Pirinejskom poluostrvu javio sličan pokret protiv Maora, Rusi su sa svojim ratnim dejstvima u stepama štitili lijevi front evropskih ratnika. Ali tu istorijsku zaslugu Rusija je platila veoma skupo, njeni žitelji su morali da napuste svoja staništa oko Dnjepra, gdje su bili navikli da žive i naglo prešli na drugi način života“.
Dvovjekovna borba sa Polovcima je mnogo oslabila Kijevsku Rusiju. U ljetopisima se ističe brzo i pojačano iseljavanje stanovništva na zapad, prema unutrašnjosti Poljske i uglavnom na sjeveroistok, tj. na prostore između rijeka Oke i gornjeg toka Volge. Taj odlazak Rusa iz Kijeva u šume centralne Rusije na dug period je odvojio glavni dio stanovništva tadašnje Rusije od zapada. Evropa je ostala daleko iza njihovih leđa, ali su se zato primakli sasvim blizu azijskoj divljini.
Iseljavanje nije bjekstvo. Čak za vrijeme tog prinudnog napuštanja, Rusi su svim silama branili svoje pravo da ostanu Evropljani. Smolensk i Polock su još dugo ostali, ako ne kao glavna kapija, a ono kao vratanca za prolaz prema zapadu. Velika kolonija Njemaca u Smolensku je imala svog predsjednika i zajedničku kasu, koja je vršila obrt slično bankarskom kapitalu. Direktni ugovori su zaključivani između smolenskih kneževa i trgovaca iz Libeka, Dancinga, Bremena i Dortmunda.
Poznat je tekst ugovora sa Njemcima, koji je pripreman i detaljno razrađen kod kneza Mstislava Davidoviča iz 1229. godine. Kako se vidi iz samog teksta, na izradi tog prvog ugovora najviše su se „namučili“ trgovac iz Kaselja Rolf i građanin Smolenska Tumaš Mihajlovič. Taj zajednički „urađen“ tekst je kasnije poslužio kao osnova cijelog niza ugovora između Rusa i Njemaca, a sva pravna osnova smolensko-njemačke trgovine u istoriji je nazvana Smolenski trgovački zakon. Po pravilu, tadašnji ugovori i sporazumi su se sastojali iz dva dijela: iz krivičnog kodeksa i iz tačaka, koje su određivale trgovačke uslove i naglašavale trgovačke običaje. Obje strane su koristile pravo bescarinskog uvoza svoje robe. Sudeći po trgovačkim prihodima, koje je grad dostavljao lokalnom knezu, Smolensk je čak i u tim teškim vremenima živio bogato. Zbog toga su se naši preci teška srca odvajali od zapada, jer su bili sasvim svjesni da samo tako mogu biti na gubitku.
Udaljivši se od Polovaca, Rusi su se sukobili sa još strašnijim i opasnijim protivnikom – Tatarima, kojima su bili potčinjeni neko vrijeme. Baš tamo na Oki i Volgi (po tadašnjem mišljenju to je bilo mnogo daleko od zapada) polako je sazrijevala i jačala država, koja je odolijevala međusobnim svađama kneževa i tatarskim najezdama, a stranci su tu državu nazvali Moskovija.
Poslije 1312. godine, kad je tatarska Orda proglasila islam državnom religijom, pravoslavna Rusija se našla između dvije vatre. Na istoku je prijetila Orda, a na jugozapadu su bivše ruske teritorije potpale pod vlast Litvanije. Prema riječima čuvenog ruskog istoričara Lava Gumiljeva, jugozapadna Rusija je „izgubila sve: i kulturu, i političku nezavisnost, i pravo na poštovanje“.
Ovaj zaključak Gumiljeva može se i osporiti. Na bivšim ruskim teritorijama su se odvijali složeni i protivurječni procesi miješanja i „prilagođavanja“ raznih kultura. A na tom putu nijesu bili samo neizbježni gubici, nego je bilo i koristi. Ruski, poljski, njemački, i u manjoj mjeri litvanski uticaji su na bivšim ruskim teritorijama stvarali novi i svojevrstan svijet.
Poljska i katoličanstvo su sprečavali taj mirni proces ujedinjenja. Ipak, Poljci su u početku bili dominantni, ali tamošnji Rusi nijesu željeli da se odreknu svojih pozicija bez borbe. Čak i takozvani Kazimirov Zakonik iz 1468. godine je skoro u cjelosti prepisan iz „Ruskog prava“ Jaroslava Mudrog, što pokazuje snagu ruskog kulturnog uticaja na teritoriji, koja nije više bila ruska. I u religioznoj sveri u Litvaniji je dugo vremena vladala indiferentnost, tj. lokalnim vlastima je bilo svejedno u koju crkvu – pravoslavnu, katoličku ili protestantsku – idu nedjeljom njihovi podanici.
Poljsko-katolički pritisak na Ruse je bio pojačan dolaskom na carski presto u Litvaniji Stefana Batorija (1576–1586), na koga nijesu uticali religiozni motivi, jer je on prema njima bio ravnodušan, već politička korist. On je odlučio da uvede crkveno jedinstvo radi učvršćivanja državnosti.
U tome su mu pomogli jezuiti, koji su mu predložili ideju ujedinjenja dvije crkve- pravoslavne i katoličke. Plan koji je razradio Petar Skarga, rektor Vilenske jezuitske akademije, u uslovima totalne nemoći tadašnjeg pravoslavnog sveštenstva u Litvaniji (pravoslavni vjernici su se stalno žalili na loše obrazovanje i sklonost prema razvratu lokalnih popova i monaha) faktički je bio usmjeren na popoljačavanje i pokatoličenje stanovništva. Poslije takozvanog Brestovskog saveza za Ruse su nastupila vremena teških poniženja. Nastavlja se