Tajna stvaranja, postanja čovjeka, svijeta, kosmosa... da li je iko dokučio, spoznao... da li je uopšte čovjeku moguće da priviri u Tajnu stvaranja... Izabranima najvjerovatnije jeste, kako to potvrđuju mitovi, filozofija, religija... No, svima nam je dato da o toj Tajni razmišljamo, da pokušavamo da je dokučimo, spoznamo, opišemo a, način na koji je iskazujemo je individualan. Neko se izražava djelom, neko riječju, a neko slikom, kao što je to učinila i likovna umjetnica Verica Bulatović Filipović. Uostalom, njena najnovija samostalna postavka crteža – slika u galeriji „Klub” Centra savremene umjetnosti Crne Gore i naslovljena je „Tajna stvaranja”.
Kako objašnjava umjetnica u katalogu koji prati izložbu, inicijalna kapisla za ovu izložbu, seriju radova „Tajna stvaranja”, bila je serija radova „Is light white?” (Da li je svjetlo bijelo?), gdje se, kaže, igrala prelamanjem svjetlosti i njenim prolaskom kroz prizmu.
„Nastavljam sa trouglovima. Slažem ih, igram se, ređam jedan preko drugog, vrtim ih u krug i dolazim do svjetla, ali nekog novog, drugačijeg svjetla od onog prvobitnog. Svjetla koje mi uliva mir. Je li to iskra, luča o kojoj Njegoš govori?”, pita i sebe i nas ova umjetnica, uz svoju četvrtu samostalnu izložbu. Dosad se publici predstavljala ciklusima radova „Puna linija” i „Eci, peci, pec”.
● I sami kažete da je ova postavka u odnosu na ranije promjena. Promjena u odnosu na onu pravu liniju koju ste prije gajili. Ipak, ni ovdje linija nije izbjegnuta, nego je čini se primarna i često „zakrivljena”...
– Jeste, linija je uvijek bitna. Razmišljala sam u poslednje vrijeme, pred ovu izložbu, i u svim mojim radovima, na svakoj mojoj izložbi, linija je bitna... Ali, glavna linija je svjetlost, to je glavno jezgro koje se uvijek pojavljuje u centru. I kada sam radila s onim rendgenskim snimcima uvijek je svjetlost bila u centru radova, bila je linija koja je bila zvučna i koja je odzvanjala, a u centru je bila svjetlost. I sad i ovdje je isto svjetlo i opet mi se provlači broj tri bez kojeg očigledno ne mogu.
● Uvezali ste u ove radove Njegoša, svjetlost, ali i matematiku...
– Postavljam svoj koordinantni sistem ali, to je neka moja matematika u kojoj sve počinje od broja tri ili od π (Pi), od trojke, i igram se s tim, gore – dolje, lijevo – desno i mijenjam im značenje i dolazim do nekih svojih rješenja, do nekog svog stvaranja svijeta gdje je pozitivno gore, a negativno dolje... Tako da se ta svjetlost lagano stvara i širi u toj čitavoj priči.
● Kažete trojka, da li bismo mogli možda reći Trojstvo – Trojica?
– Da naravno, da je Trojstvo, jer se vrtim oko matematičke formule za izračuvanavanje obima kruga O=2r π, i onda bismo mogli reći da je konstanta 2r, i ako to možemo da prevedmo na neku duhovnu sferu Otac i Sin, dva jednaka, dva ista, i onda taj π koji je Sveti Duh, koji je najsveobuhvatniji jer π drži sve brojeve i omogućava stalno ponavljanja.
● Kod Vas su konstanta crno i bijelo, sivo...
– Tačno ali, ko zna, možda se nešto promijeni nakon ove izložbe. Vidjeću, zasad se držim crnog i bijelog.
● Da li nas Njegoš stvarno najbolje opisuje, objašnjava kako već citirate njegovo djelo „Luča mikrokozma”?
– Mislim da da – „mi smo iskra u smrtnu prašinu” („Mi smo luča tamom obuzeta”), i stvarno jesmo, a ja stvarno vjerujem u Duh i dušu i da poslije postoji nešto.
Ž. JANjUŠEVIĆ
Monumentalan minimalizam
Istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić, koja prati rad ove likovne umjetnice od njenih prvih samostalnih koraka na našoj likovnoj sceni, otvarajući izložbu kaže da rad Verice Bulatović Filipović „karakteriše strpljenje, kontinuitet i jedan izrazito posvećen rad”. U tom radu se, dodaje istoričarka, „osjeća binarnost, između crnog i bijelog, minimalizam koji je istovremeno i monumentalan”. Dodaje da slikarka uspijeva da napravi jedan totalni ugođaj, jedan totalni rad. Odnosno, kako kaže istoričarka „njenu postavku možemo da promatramo kao autonomno umjetničko djelo”. Dodaje da univerzalne teme ko smo, šta smo, gdje smo, šta radimo, u kom prostoru živimo i gdje smo mi u odnosu na univerzum najbolje se predstavljaju na ovaj način na koji to Verica radi.
– I vidjećete, od piramide se kreće, od trougla, od prelamanja svjetlosti, a ta svjetlost se širi u različitim pravcima, kroz koncentrične krugove... Kako crteži odmiču tako se svjetlost sve više širi i njen gestualni crtež dolazi sve više do izražaja, i nekako nas na kraju ovim velikim crtežom, monumentalnom slikom, poziva u jedan beskrajan, kosmički prostor, potpuno oslobođen svih dirigovanih misli, gdje možemo da budemo apsolutno čisti i apsolutno prepušteni toj bijeloj svjetlosti – rekla je Karadžićeva.