- Piše: akademik Zoran Lakić
Mnogo puta smo se uvjerili da je pamćenje kratko. Uz to, rekoše, i da je pamćenje vrlo kvarljiva roba! Upozoravajući je možda baš zato onaj mudri i stari latinski zapis, koji u prevodu glasi – zbilo se ono o čemu zapis postoji (verba volant-scripta manent!).
Vjekovima postoji Crna Gora; to niko ne spori. Bila je nezavisna i samostalna i kada su je svojatali oni veliki. Smatrali su je uvijek srpskom državom. I njeni žitelji i vaskoliko okruženje. Zapisi kazuju da bi bila najveća uvreda za Crnogorca ako bi mu rekli da nije Srbin. A pjesnici su Crnogorca nazvali „srpske krune ti drago kamenje“ itd. itd.
Danas je Crna Gora „država njenih naroda“. Dakle, nije više država i srpskog naroda, iako je i danas on – većinski narod. Da ne govorimo o sudbini srpskog jezika u Crnoj Gori – i drugim marifetlucima. Pogotovo o sudbini ćirilice, koja je ugrožena svuda gdje je dosad bila makar – ravnopravno pismo. Uzalud mnoga upozorenja, pa i ono poetsko: „... svuda su groblja vaših pradjedova“ na kojima su dominantni ćirilični natpisi...
Nekada je srpstvo imalo i svoje carstvo, vrlo respektabilno – kako bi se to danas reklo. Zvalo se Dušanovo carstvo. Nosilo je ime po caru, a ne po narodu. Sjetimo se i još većeg Otomanskog carstva, nikada se nije zvalo po imenu naroda, već po imenu sultana. Bili su mudri kao njihov prethodnik – car Dušan. Ako bi to bilo srpsko, odnosno tursko carstvo, kad-tad bi se javio i onaj antipokret koj bi bio opasan unutrašnji protivnik.
I onda su se tim iskustvom koristili Lenjin i Staljin kada su novu rusku državu nazvali SSSR, a njene žitelje sovjetskim građanima. Nema, dakle, hegemonističke-većinske nacije, u ovom slučaju ruske, pa tako ni neminovnog ruskog hegemonizma, kao propagandističkog uslova za antirusko, u stvari, antidržavno djelovanje.
Mi smo, međutim, napravili veliku grešku kada smo ujedinjenu državu 1918. godine nazvali Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca. Svi ostali su ostavljeni ,,u aut'', kako bi se to u žargonu reklo; u svakom slučaju bili su u drugom planu. To je naročito zaboljelo muslimane, koji se tada nijesu kazivali ni s velikim, ni sa malim prvim slovom. Zato su prvi čestitali kralju Aleksandru što je 1929. godine promijenio ime države; nazvao ju je Kraljevinom Jugoslavijom. Muslimani nisu htjeli da budu ni Srbi niti Hrvati. I poslije oslobođenja 1945. godine – najviše ih je bilo Jugoslovena. Nekad bilo sada se spominjalo.
Naša zajednička prošlost i dalje krije dosta nepoznanica. Možda i zato što nekima odgovara da ih ima. Iako se naziru rješenja. Iskustvo prošlosti i naučnoistraživački napor su pravi put ka novim rješenjima. Kada su oni udruženi, i „nepremostive prepreke“ se lakše savladaju.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.