- Piše: Luka Vukadinović
Kad jednom sve zaspi i kad oblak donese tišinu u prašinu, naći će se riječi od tih riječi sastavljen je život.
Ti jedini sine, sine prvog oca, Ti ćeš glasom groma razbiti taštinu.
Ti koji postojanje svoje lasno na ispust neba gledaš, tebi nije nepoznato ništa ti si onaj, onaj koji jeste.
Kad jednom sve prođe i kad more pokrije sramotu, iz izvora ženika poteći će slovo.
Ti koji si početak neiskazivi i kraj neshvatljivi, Ti Vojvodo vaskrsli iz mrtvih, Ti ćeš svoje sanaslednike pokazati tvorcu. Kad jednom ode sudba putem jednog puta i kad dođe na kapiju staru Ti ćeš Spasitelju dočekati slugu svoga.
Ti koji zaklan za nas strada i koji iskupljenje naše jesi, Ti koji sjediš sa desne strane Oca, Ti ćeš Care slave svoje stado zvati.
Kad istinu doneseš, O, Ti Pasho spasenja i kad mačem istine pogubiš laži, kad iz pepela probudiš prošlost radi službe Ocu neba, Ti svjetlosti naša i istino naša Ti ćeš voljom Oca dočekati žive.
Kad dođe dan bez prošlosti i kad se završi dan budući, Ti ćeš silo naša divna usta nahraniti.
Ti koji jesi i koji jeste, Ti ćeš Care slave nove tajne ispričati.
Kad sunce zađe iza tvojih leđa Ti ćeš tajno govoriti, nove tajne uznositi.
Ti koji nosiš Oca i od oca si nošen, Ti od Djeve ovaploćeni, na drvo prikovani u zemlju pogreben si iz groba Vaskrsao si.
Ti koji znaš svaku misao i želju, Ti koji gledaš i dopuštaš, Ti koji sudiš i poklanjaš, Ti imaš vlast da sudiš kroz tebe je sve stvoreno.
Kad jednom sve prođe i kad zvono početak najavi Ti otpuštenje naše, Ti ćeš prinos Ocu uznositi.
Ti koji si prije vremena i koji vrijeme nadgledaš, Ti si prvi i poslednji i živi.
Ti svedržitelju i Gospode moj, Ti si nama sveta iskra nepoznata i daleka, ali ljubav sveprisutna osjećanja budi laka.
Kad jednom dođe vakat i ledena mračna zebnja i kad volju očaranu dokusuri smrtna strijela i kad sunce zemlji priđe pa sagori svoje sluge u taj vakat svi će znati da je knjiga sina zvala.
A ti Sine bez kolijevke i bez kuće i bez krune, rođenjem si kosmos zvao da obasja poklonike.
O Gospode, oče moj, ostala je samo tiha nada koja plovi morem strave, mala lađa kao svijeća plovi vremenom, a vrijeme je tuče.
Ti si Gospodar i Bog moj, Ti si bio tučen i od braće osuđen, Ti si silo vaskrsenjem pokazao svoju slavu.
Kao jagnje zaklan, kao jedini savršen i jedini ponižen bio si vječni pastiru, vječni putniče i poslednji Care, Care slave.
Ti si Gospodar nad Gospodarima i Otac svetih tvojih, Ti si evanđelje svoje otvorio da ga čovjek živi.
Oče moj i Bože moj, moja ruka zatrovana tebi hvalu daje, ali ruka omalena tvorca moli da je vodi.
O ko može Tebe opjevati i ko može ograničiti ono što je neograničeno i shvatiti ono što je neshvatljivo.
Tebi Sine klanja se cijela vaseljena, tebi nebo liturgiju služi, tebi čovjek novi dom gradi.
Čovjek gradi, a čovjek ga ruši, čovjek gradi dok ga čovjek kudi.
U hramu čovječijem tvoj lik nam se javlja, njemu nema kraja, on dočeka Cara.
Istinu voliš, sam istina jesi, Ti bespočetni i neiskazivi mučeniče, Ti čovjeka palog nosiš.
I on će dom gospodnji pohađati, on će slavu tvoju pokazati.
Blagoslovi, Vladiko, onoga koji u tvom domu istinu traži i pokaži Care slave sinu svom, put istine, put života.
Raduje se duša mlada, raduje se sinu neba, raduje se srce novo, raduje se ocu svome.
Uplašena puna straha, trnovitom stazom hodi, zarobljena, izmučena od lukavog utučena, luta sama prestravljena od sve braće napuštena, izrugana, izlomljena, ispljuvana, ojađena dok je stazom spasa išla, ona sama nije bila, molitva je sačuvala, a vjera je proslavila.
Tvoje rane Care slave pokazaše čovjekovo novo lice, tvoje rane razjasniše, nove dane ispričaše.
Oprosti mi blagi Oče što govorim što ti bolje znadeš, ja se klanjam divni mužu, svojom suzom brišem zloću.
Blagoslovi tvoje stado, ne dozvoli da se traži, radujem se Care slave što sam tebe izabrao. Ti si onaj koji jeste.
(Autor je pisac)