Prof. dr Radoš Ljušić
Iz života vožda Karađorđa Petrovića prije 1804. godine dva su događaja u istoriografiji bila sporna, i oba su u neposrednoj vezi. Njih su voždovi savremenici, književnici i potonji biografi opisivali i tumačili na različite načine. Ni danas ne postoji usaglašeno mišljenje o tome da li je Đorđe Petrović imao samo oca ili i očuha, i da li je izvršio oceubistvo ili očuhoubistvo.
Većina izvora pominje Petra kao oca vožda Krađorđa. Samo Petar Jokić, Jovan Hadžić, Dimitrije Tirol i Nikolaj P. Nadeždin koriste stariji oblik ovog imena – Petronije, kao ime oca a ne očuha. Jovan Hadžić je u početku zvao Petrom Đorđevog oca, i u jednoj pjesmi opjevao je njegovo ubistvo, da bi na drugom mjestu upotrijebio ime Petronije. Činjenica da je Đorđe uzeo prezime Petrović ide u prilog tvrdnji da se njegov otac zvao Petar. Nije u suprotnosti s tim ni to da je ocu kršteno ime moglo biti Petronije, ali da ga je narod zvao Petrom, i da je nadimak preovladao. I njegov je sin poznatiji po nadimku Karađorđe (otud Karađorđevići), a ne po imenu Đorđe (Đorđevići).
U svim izvorima zabilježeno je da je Đorđe ubio oca, sem kod Sime Milutinovića Sarajlije, koji je tvrdio da mu je to bio očuh. Milutinović nije ostavio nikakav podatak o tome što je bilo s njegovim ocem, samo je naveo da je Marica uzela drugog muža. U Serbijanki (1826) opjevao je do pojedinosti očuhoubistvo. Sarajlijino pjevanje poslužilo je kao osnova za narodno predanje, koje je zabilježio i usvojio Milenko Vukićević, a potom i istoriografija. U Vukovo doba su se još pripovijedale razne priče o ovom događaju, pa se nije znalo „koje je prava istina”. Umjesto da bude razjašnjeno, ovo pitanje je početkom ovog vijeka, usled dinastijskih obzira, još više zamršeno.
S jeseni 1785. ili prvih dana poslije Uskrsa 1786. godine, neposredno po ženidbi, zbog ubistva Turčina i izbjegavanja prava prve bračne noći, Đorđe je bio primoran da bježi iz Srbije: s porodicom se uputio u Austriju. Njima se, bilježe neki izvori, pridružilo još nekoliko familija iz zavičaja. Predvodio ih je Đorđe, šumskim stazama i bogazama, njemu već poznatim, da ih Turci ne bi opazili. Nikome nije padalo na pamet da će imati neprilika s osobom iz svog zbjega u pokretu. Svi su strepjeli od turske potjere, koju je za njima uputio Mula Husein, palanački spahija i čitluksahibija Zagorice. U potjeri je bilo Srba, među njima Đorđev stari svat, koji su se predano trudili da zametnu trag zbjegu i tako mu omoguće odlazak na sjever.
Petar, već u godinama, sputan podaničkim životom, uobičajenom posledicom vjekovnog robovanja, u strahu od turske potjere i neizvjesnosti koja ih je očekivala u susjednoj državi, predomislio se u putu i predložio povratak u zavičaj. Moguće je da u početku nije znao pravu namjeru zbjegovođe i da je za nju saznao tek u putu. Odluka koju je donio nije bila nimalo neobična. On je pripadao onom krugu ljudi koji su rajinski život na baštini pretpostavljali neizvjesnosti seobe. Odgovornost za porodicu, s jedne, i neizvjesnost, s druge strane, učinili su da, kad su bjegunci zastali da se za trenutak odmore, Petrov unutrašnji nemir, koji je on dotad vješto skrivao, dosegne vrhunac. On tada ne samo da je otkazao poslušnost, već je priprijetio da će ih odati Turcima. Strah od Turaka, još uvijek dominantan u životu ondašnjeg srpskog svijeta, unosio je nespokojstvo u Petrovu rajetinsku dušu. Njegovim stavom, a posebno prijetnjom da će ih odati, svi su bili zbunjeni, ponajviše predvodnik zbjega. Prisebnost i odvažnost iskazala je odmah samo Marica, kojoj nijesu slučajno pridodali nadimak „katana’”. Kad Đorđe nije uspio da ubijedi oca da ne napušta zbjeg, Marica je stala pred njega i zaklela ga: „Đorđe, aram ti mleko moje koje si ti podojio iz ove sise, ako onoga psa ne ubiješ. Ubite ga da ne javlja Turcima za nas. Bolje da on jedan pogine, no 30 duša da padne u robstvo”. Odgovornost za ubistvo prihvatila je na sebe. Đorđe i Marica su dva puta molili i preklinjali Petra da ih ne napušta. Zanijemjeli članovi zbjega netremice su gledali i slušali mučnu raspru oca i sina podržavanog od majke: „Povrati se, Gospodom te kumim,/ Ne tjeraj me na zlo iskušenje”.
Ubjeđivanje nije pomoglo, Petar im je okrenuo leđa. Dok se udaljavao od zbjega, pogodilo ga je tane iz Đorđeve puške „toska”. Potom ga je dotukao jedan od momaka iz pratnje. Oceubistvo se desilo uvrh pustog Stojnika. Petar je sahranjen u obližnjoj Crvenoj jaruzi. Zbjeg se, poslije neuobičajene sahrane, bez sveštenika i opela, uputio prema Savi prolazeći kroz „Klještevicu, veliku planinu kao more”. Između Paleža i Umke prešli su Savu, uvjereni da su se oslobodili ropstva.
Oceubistvo (1785/6), bratoubistvo (1806) i bjekstvo iz Srbije 1813. godine, tri su najteža momenta u Karađorđevom životu. Nemoguće je saznati koje su misli opsjele njegov um od trenutka majčinog zaklinjanja do povlačenja oroza.(NASTAVIĆE SE)