Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Ako je vjerovati najpoznatijoj verziji, put prema pravoj vjeri kijevskog kneza Vladimira, a u stvari je on izvršio krštavanje Rusije, zbog čega je i proglašen svecem u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, pokazao se dosta krivudav. Knez je, stigavši u Kijev iz Novgoroda u pratnji vojske Varjaga i vjernih njemu Slovena sa sjevera, dugo vremena važio za okorelog mnogobošca i progonio je hrišćane, koji su se bili u to vrijeme već pojavili u Kijevu.
Njega nije sprečavalo čak ni to, što je njegova prava baba, knjeginja Olga, primila hrišćanstvo. Kako pišu ljetopisci, nikad na ruskoj zemlji nije postojalo takvo idolopoklonstvo, kao što je bilo za vrijeme vladavine Vladimira, koji je naredio da na brežuljak postave nekoliko kipova, kojima su se redovno molili i prinosili ljudske žrtve. Najpoštovaniji i glavni idol im je bio drveni Perun sa srebrenom glavom i zlatnim brkovima.
Posebno nezadovoljstvo kod Slovena-pagana izazivalo je to, što hrišćanstvo nije dozvoljavalo mnogoženstvo. Lično je knez Vladimir, kako tvrde istorijski izvori, mnogo volio žensko društvo. Osim pet zakonitih žena, on je imao mnogo ljubavnica: 300 ih je bilo u Višgorodu, 300 u Belgorodu i 200 u selu Brestovo. Po riječima ljetopisca, budući svetac „bio je nezasit bluda“, dovodio je kod sebe i udate žene i nevine djevojke radi razvrata.
Hrišćanstvo je Vladimira istovremeno i odbijalo i privlačilo. Tasovi na vagi su se stalno klatili. Na jednom tasu je stalno bilo zemaljsko sladostrašće. Na drugom je bila mogućnost razrješenja najvažnijih pitanja, na koja nije bilo odgovora u suženim okvirima paganstva. Idoli nijesu mogli da kažu ništa o stvaranju svijeta, a ni o tome šta čovjeka čeka poslije smrti.
Po riječima Nikolaja Karamzina, „...slovenska vjera, koja je blagosiljala vrline: hrabrost, velikodušnost, poštenje, gostoprimstvo... nijesu joj mogli odoljeti osjetljivi i dubokomisleći ljudi“.
Ljetopisac piše o propovijedi, koju je izgovorio neki od prvih hrišćana u Kijevu, kad su došli kod njega tadašnji mnogobošci da mu vode sina, jer ga je kockom zapalo da bude žrtvovan idolima. Odbivši da preda svoje dijete hrišćanin je rekao:
„Vi nemate Boga već drvo, danas ga ima, a sjutra će satrunuti. Bog je samo jedan, koji je stvorio nebo i zemlju, zvijezde i mjesec, i sunce, i čovjeka i dao mu da živi na zemlji. A šta su vaši bogovi stvorili? Vi ste ih sami napravili. Nedam svoga sina đavolima. Ako su oni bogovi, neka pošalju jednog nekakvog Boga da uzme mog sina, a vi im se više ne ulizujte“.
„Drveni i napravljeni“, a još će i da „satrunu“ bogovi pagana, na kraju krajeva i knez se razočarao u njih. Po predanju Vladimir je, odlučivši da se odrekne paganstva, kako bi napravio pravilan izbor, pažljivo saslušao prestavnike svih glavnih religija.
Sergej Solovjev je sa pravom primijetio da je izbor vjere bio specifičan u ruskoj istoriji. Drugi evropski narodi nijesu morali da biraju religiju, hrišćanska vjera je sama došla kod njih, najčešće iz susjedne kuće, koja je već bila krštena. Tako nije bilo sa Rusijom, koja se tada prostirala velikim dijelom na istoku Evrope i graničila sa Azijom, već je bila ogromni uzburkani kazan, u kojem su se na veoma čudan način miješala sujevjerja i religije raznih naroda.
Ne bez razloga i Hazarsko carstvo je, kad su se našli u istoj situaciji, ali malo ranije nego Rusi, moralo da vrši izbor između tri religije. Hazari su tada smatrali da je judeizam najbolji.
Ako je vjerovati ljetopisima, ruski mnogobošci su taj vjerski „konkurs“ veoma savjesno i temeljito organizovali. Prilikom izbora za kneza Vladimira su bila bitna tri kriterijuma. Kao prvo bila je prirodnost, uvjerljivost i privlačnost religijske doktrine, kao drugo – crkveni obredi i na kraju pitanje ličnih privilegija, o kojima je knez razmišljao da li da ih se odrekne ili ne. Priče o stvaranju svijeta i čovjeka, o raju, o paklu, priča o Potopu svijeta, o Nojevoj barci, o Novom Zavjetu su izazvali, naravno, jak utisak na kneževu maštu, ali nije želio da zaboravi na lične interese prema sladostrasti.
Za razliku od Hazarskog carstva, judeizam nije dobio podršku u Rusiji. Pošto je saslušao Judejce, knez se zainteresovao gdje se nalazi njihova domovina. „U Jerusalimu, – odgovorio je propovjednik, – ali nas je Bog u svojoj ljutnji rasturio po svijetu“. Poslije toga, njegov odgovor je bio negativan. Vladimir im se tada suprotstavio: „Kako to vi, koji ste naljutili Boga, imate hrabrosti da učite druge? Mi ne želimo da kao i vi izgubimo domovinu“.
Za razliku od judeizma islam je Vladimiru izgledao neuobičajeno sablaznim, iako je dozvoljavao mnogoženstvo, sa kneževe tačke gledišta, u njemu je bilo nekoliko nesavladivih prepreka. Karamzin primjećuje:
„Način na koji su muslimani opisivali raj i mlade ljepotice raspaljivalo je maštu sladostrastnog kneza, ali obrezivanje (sunećenje) mu se učinilo previše odvratno i mrsko, a posebno da se vino ne može piti, za njega je bila nerazumna zabrana. Vino je, – rekao je on, – veselje i zabava za Ruse i nikako ne bismo mogli da živimo bez njega“.
Tako je Rusija bila blizu, skoro na pola koraka, da postane muslimanska zemlja. Da se to dogodilo, može se sa sigurnošću reći, svjetska istorija bi krenula drugim putem.
(Nastaviće se)