-Piše: dr Vukić Ilinčić
Nastićevo svjedočenje izazvalo je buru protesta tadašnjeg javnog mnjenja. Za optužbu da je u zavjeru upleten i princ Đorđe, sin kralja Petra, a unuk kralja Nikole, odnosno sin njegove kćerke Zorke, koji je rođen i odrastao na Cetinju. Đorđe će u svojoj knjizi (Istina o mome životu – primj.V.I.) reći: „...ja sa bolom konstatujem da se u logici moga dede ili možda u njegovim namerama nešto izmenilo. Neshvatljivo mi je da on zaista misli da mu naša kuća, naš dom u kome je oduvek bilo ljubavi za crnogorsku porodicu i dedu ruši presto i ugled...“
Simo Popović navodi da bi oslobađajuća presuda na Cetinju išla u prilog Nastićevim žrtvama u Zagrebu, ali knjaz Nikola nije to učinio jer se osudom Srba u Zagrebu, na osnovu svjedočenja „agenta Nastića“, postiže „svjedočanstvo“ o opravdanosti presude na Cetinju, odnosno da je „Biograd gnijezdo zavjere“. Naročito je bila teška Masarikova izjava protiv knjaza, povodom odbrane Srba optuženih u Zagrebu, kako „ima dokaze“ koji „ne dopuštaju nikakvu sumnju“ da je „glavom“ knjaz Nikola obavijestio „austrijsku vladu o veleizdajničkoj zavjeri“. Predsjednik tadašnje vlade Tomanović kasnije konstatuje da je Nastić zbilja uspio u „svojoj ulozi i u ovoj prilici, ali će se ubrzo sam raskrinkati“.
Predstojeća aneksija Bosne i Hercegovine „predstavljala je već odavno stalnu brigu austro-ugarske državne mudrosti“, a s njom, svakako, i ova sredstva da bi se postigao cilj, kaže Vladimir Ćorović. Uočivši njegovu „darovitost“, Nastića je šef Političkog odjeljenja bosanske vlade Kosta Herman uputio u Beograd sa „vrlo važnim“ zadatkom.
Tako je i bilo. Studenti su Nestića primili srdačno, a on je tražio društvo onih koji su bili za „radikalnije mere“, a u isto vrijeme pratio svaki njihov korak i o tome obavještavao svoje nalogodavce i crnogorskog „policijskog poverenika u Beogradu, Nika Jovićevića“.
U stvaranju što dubljeg jaza između Srbije i Crne Gore, svojim obavještenjima i pisanjem, najviše se zauzeo poluslužbeni sarajevski list Bosnische Post. Nastić se iz Kragujevca i Beograda neometano vratio u Austrougarsku, po kojoj se slobodno kretao, dok je u Crnu Goru dolazio pod lažnim imenom Vilhelm Lange.
Pošto Nastić nije postigao cilj koji je želio u Bosni i Hercegovini zahvaljujući najviše tome što je bio „poznat tip i iz porodice sa unižavajućom prošlošću...“ Nastić kao svjedok nije mogao priložiti ništa značajnije, osim „Privremenog štatuta organizacije u želji oslobođenja južnih Slovena“, koji je napisao Miloš Pribićević, Srbin iz Hrvatske.
Falsifikovanu građu je samo Ministarstvo spoljnih poslova ustupilo profesoru Bečkog univerziteta Fridjungu, koji je objavio jedan članak marta 1909. godine u listu Nene Freie Preese u cilju raskrinkavanja velikosrpske propagande i optužbe protiv članova Srpskohrvatske koalicije u hrvatskom saboru, optužujući neke da su plaćeni iz Srbije da podrivaju monarhiju. Vođa te koalicije, dr Bogdan Medaković, predsjednik hrvatskog sabora, i Grga Tuškaš, pozvali su preko štampe Fridjunga da objavi „imena plaćenika“. Cijela koalicija je podnijela tužbu protiv njega, lista koji je objavio i lista Reichpost, koji je komentarisao na uvredljiv način.
Na sudskoj raspravi u Beču od decembra 1909. ti dokumenti su izneseni kao dokazni materijal. Međutim, na Sudu se brzo utvrdilo da su ti dokumenti nevješti falsifikati.
Na Fridjungovom procesu utvrdilo se da su u pitanju falsifikati, a predsjednik sudskog vijeća dr Vah, obraćajući se Supilu i drugovima, kako bi zaštitio Fridjunga i druge od optužbi za klevetu, kaže: „Vama ne treba osuda. Ja znam da je vi ne tražite. Vi ste uspeli. Dokazano je da su dokumenta lažna.“
Sudski isljednici Janko Drljević i Pavle Vujisić, kao državni tužioci, podnose sudu optužnicu, koju je, prema Stevu Lopičiću, napisao dr Sekula Drljević. Optužnicom je izražena maksimalna kazna za 31 optuženog koji je bio u rukama vlasti i 21 u „kontumaciji“. Jovan Đonović kaže da optužnicu nije pisao jedan čovjek, već više ruku „podjednako neznalice i pretencioznih primitivaca“,... Svaki je na nju utisnuo svoj pečat „počinjući od knjaza pesnika, preko „teoretičara“ Gojnića, pa do nedoučenog Vujisića“, i ne bi se moglo reći da se u optužnici ne nazire i trunka „rečitosti“ čevskog „serdara“, ( J. Vukotić – primj. V. I.) u mjeri pravnog „znanja onog obeućenog moralnog pravnika“.
Svi zajedno su, kaže Đonović, napravili od optužnice jednu od „najčudesnijih literarnih tvorevina iz doba „duge vladavine kneza pesnika!“ Javnoj raspravi prisustvovali su mnogi strani i srpski novinari.
On su, pozivajući se na Ustav odnosno na čl. 152, odlučili da imenuje branioce optuženih po službenoj dužnosti. Branioci se, sem pojedinačnih slučajeva, nijesu ni trudili da daju „kakvu takvu odbranu“. Neki su „optuživali svoje branjenike, ili braneći njih optuživali njihove drugove“. Neki od branilaca nijesu ni pokušali da brane optužene. Branilac Jablan, između ostalog, u jednoj odbrani kaže: „U duši sviju nas miješaju se tuga i radost. Radost zato što ovdje vidimo osujećeno najcrnje pakleno djelo, a tuga zato što se utvrđuje, da je to zlo djelo priugotovljeno ondje odakle smo se dobru nadali, i da je srpski izrod kopao grobnicu Crnoj Gori.“
Branilac Milovan Bošković iskazao je „ grozničavost“ jer je pokušano da sruši „sve, pa i najveće svetinje...“ Janko Spasojević, u odbrani optuženog Novakovića, izjavljuje, da, ako sudije utvrde da su krivi u „veleizdaji drugovi s kojima se on družio“ (Daković, Božović i drugi), „ne mogu o mojem klijentu ništa drugo reći, nego, eto ga sudu i vama...“
U završnoj riječi, Andrija Radović (koji je došao kasnije u Crnu Goru i na sud – primj. V. I.) se još zapitao kako je moguće da Rajković prenese bombe preko granice, preko Njeguša, gdje ni ženske osobe ne mogu biti nepretresene?! Optuženi Blažo Radifković kazao je da nema ništa više da doda, a u „svoju odbranu reći ću“, da je „Stevan Rajković za mene sve neistinu kazao“. Mihailo Đonović je istakao da je o zavjeri samo čuo od „najgorega pijanice Ivkovića“, i ni od kog drugog, „a sve što sam kazao, kazao sam pod nagonom i moj zapisnik pred isljednicima neistinit je“.
Većinom glasova je odlučeno da se u odsustvu Marko Daković, Todor Božović, Jovan Đonović i Petar Novaković osude na smrt, a Radonja Popović vječitom robijom (sudija Milo Dožić).
(Nastaviće se)