- Piše: dr Vukić Ilinčić
Bombe koje je Vaso Ćulafić nosio preko turske teritorije, otkrivene su, a on je uhvaćen. Pograničnoj vojsci nije onda bilo teško da uhapsi Vasa Ćulafića, 2. novembra 1907. godine.
Pogranični politički komesar, komandir Radomir Vešović u izvještaju novodi oficire i vojnike koji su učestvovali u hvatanju Vasa Ćulafića, tvrdeći da su to radili „iz srca i duše“. Međutim njih je „cijela beranska nahija krila, osim jednog vrlo malog izuzetka“.
U Srbiji je Ćulafić stupio u kontakt sa emigracijom i univerzitetskom omladinom. U izjavama Ćulafića može se uočiti dosta neuvjerljivih činjenica. Ćulafić je, po svim pokazateljima, proživio torturu i bio primoran da tako govori.
Izvjesni zatvorenici tučeni su do besvijesti i prisiljavani da priznaju Rajkovićeve optužbe. „Tek kad su iznudili ono što je traženo ili bilo moguće iznuditi, prestalo je fizičko zlostavljanje nesrećnih žrtava.“
Zatvorenike, od kojih su iznuđivali takva priznanja, zatvarali su u jednu pećinu Cetinjskog manastira, koja se zove „Ladnica“ ili „Guvernadurica“. Naročita presija je vršena nad zatvorenim maloljetnim gimnazijalcima.
Od istrage nijesu pošteđeni ni knjaževi bliži rođaci, kao vojvoda Đuro Petrović. Od njega su tražili da kaže kako je i zbog čega emigrirao Andrija Radović (zet Đura Petrovića – primj. V.I.).
U istražnom zatvoru bili su i neki državni činovnici. Neki zatvorski stražari su otpušteni iz službe.
Crnogorskom režimu nije uspjelo da uhapsi glavne optužene, osim Vasa Ćulafića i Đura Vojvodića.
Naročita pažnja je u postupku obraćena hvatanju Jovana Đonovića, za kojeg su smatrali da se sakrio u rodnoj Crmnici, kao i Marka Dakovića. Podatke su crnogorskoj tajnoj policiji davale austrougarske tajne službe. Tako crnogorski agent Nikola Jovićević u Mostaru saopštava načelniku okruga da ima podatke da se Marko Daković nalazi u manastiru Žitomislić i da ga krije arhimandrit manastira Mihailović. Vlasti su pretresle manastir ali nijesu našle Dakovića.
Lopičić u svojoj brošuri kaže da mu je bilo zagonetno što Vasa Ćulafića hvataju duboko „u turskoj granici“ i tamo mu oduzimaju bombe kad su mogli, pošto su već sve znali, pod nadzorom policije da ga prate sve dok bombe ne preda onome kome ih je nosio. Dodatni razlog da na to gleda s nepovjerenjem je Rajkovićeva izjava da je ključ od kofera koji je nosio Ćulafić kod njega i da je sam utvrdio da je to istina. Lopičić kaže da se time dokazuje da se Rajković „pri prijemu samih bombi u Beogradu, spremao kako će da optužuje i dokazuje“.
Ondašnja vlada Lazara Tomanovića, kaže Lopičić, bila je samo figura, „a u stvari su je sačinjavali ljubimci – udvorice Naslednika Danila: Lazar Mijušković, Jovo Popović, Janko Vukotić, Mirko Mijušković, Jovan Plamenac i Savo Vuletić sa svijema repovima i prirepcima. Ovaj gro ljudi koji dišu divljačkom mržnjom na Srbiju, sačinjavao je stvarnu, zakulisanu vladu...“
Oni su „glumili“ neku treću političku „frakciju“ između klubaša i pravaša, čak „opoziciju pravašima“. (U Skupštini poznata kao Mijušković – Jabučka politička grupacija – primj. V. I.)
Za njihove ciljeve vješto su koristili, kaže Lopičić, dr Sekulu Drljevića i Janka Spasojevića, prvog kao tvorca optužnice u bombaškoj aferi, dok je drugi bio zadužen kao „stručnjak“ za ekstradiciju okrivljenih izvan Crne Gore.
Za vrijeme bombaške afere dodvorništvo vlastima je bilo veoma izraženo, o čemu govori i pismo potpisano sa „Braća Martinovići“, koje je inače potpisao punim imenom i prezimenom predsjednik opštine Bajice – Đuro M. Martinović. Naime, u pismu se Martinovići „odriču” bratstvenika Nika T. Martinovića zato što je bio jedan od optuženih u „zavjeri s bombama“. U toku bombaške afere crnogorski režim nije obraćao pažnju samo na zavjeru. Sastavljani su ad hok vojni sudovi koji su sudili optuženima za bilo koju radnju vezanu za aferu.
Zanimljivo je i jedno pismo, odnosno žalba ministru unutrašnjih djela od turskog podanika Muja Rakuša, koji je radio za crnogorsku policiju i bio glavni učesnik u hvatanju osumnjičenog Vasa Ćulafića. Nikola Rakuš je imao neprijatnosti od turskih lokalnih vlasti iz Plava zbog saradnje sa crnogorskom policijom i pograničnom stražom, pa je morao da prebjegne na crnogorsku teritoriju. U žalbi traži pomoć, koju navodno za saradnju zaslužuje.
(Nastaviće se)