- Piše: Mihailo Medenica
Nada umire poslednja… Umrla je, tiho i beznačajno. U kućerku palog krova, iza visoke drvene kapije, među dunjama koje su mirisale čitavim sokakom albanskog teroriste. Poginuo je daleko odatle, negdje u vrtačama Bajgore, za njim je ostala tabla na početku blatnjave staze, za njom ništa, umrla je poslednja, neoplakana i neožaljena, uz opelo pasa i sasluženje vrana koje su kidisale na mrtve štence u prokletoj avliji poslednje Srpkinje u južnoj Mitrovici.
Niko ne zna gdje je sahranjena. Umrla je tiho i beznačajno, smrću Srba na Kosovu i Metohiji. Nema nasilnije od prirodne smrti koju tek vjetrovi, kad zasmrdi leš, objave na zvona crkve spaljenog oltara i preklanog ikonostasa… Nije imala poroda. Tek duboki korijen u zemlji prenatrpanoj grobovima i plitak korak na njoj, gdje se za života najprije spremalo pogrebno, pa svadbeno ruho…
Negdje u ovo doba, baš za ovakvih dana, prošle godine, obećao sam joj da ću ponovo doći… Zaboravio sam na jabuku koju mi je ugurala u džep, onu sitnu, kiselu, više divlju nego pitomu. Imala ih je tek nekoliko. To je otprilike sve što je imala.
Tinjala je na memljivom dušeku, kao ta petrolejka pred njom, na stolu bez vijeka trajanja. Keruša nije prestajala da laje. Kidiše na zid sobička, udara šapama o okna skoro krpljenog prozora. Nije navikla stara čuvarkuća da Ivanki namjernici u dobru dolaze.
Nije se ni starica svog jezika naslušala otkad se vratila čatmari u Hajduk Veljkovoj ulici…
„A nije više tako, djeco. Sad se zove… Eto, ne znam, bogami“, upiljila se kroz prozor, zagledana u to malo srpskog neba nad južnim dijelom Kosovske Mitrovice. U krst bogomolje, što uz nju sjeća na narod koji je živio s ove strane rijeke plitkog korita, koja kao najdublji jaz razdvaja dva naroda.
Nekada je Ivanka Belović bila tek jedna od 4.000 srpskih duša u dijelu Mitrovice gdje se danas srpskim šapuće. Onda je bila jedina! A srpskim čak i nije šaputala. Nije imala kome, osim keruši… I ovako je govorila: „Ispričamo se nas dvije druge, izjadamo se jedna drugoj, pa lakše meni, lakše njoj. Tjerali su me, kako nisu, ali nisam htjela da odem sa svog. Nikome nikakvo zlo nisam učinila, nemam od koga da bježim, a i zašto bih, u svojoj sam državi! Tako bih im uvijek i odgovarala, a oni zaćute…“
Nije joj bilo previše godina – 67, mada je djelovala starije. Robovanje bez okova žalosno postari čovjeka. Samoća je krunila i kidala, ko tiha voda brijeg… I opet sjećanje: „Do 2004. godine nisam bila jedino srpsko u ovom dijelu, ali se posle onog pogroma niko nije vratio sem mene. I ja sam tad na dva mjeseca uzmakla u sjeverni dio, pa se vratila svome domu, a dom tek goli zidovi. Sve što je valjalo opljačkali su. Ovaj sam krevet dobila od naših kao pomoć, i više ništa ni od koga, bez od argentinskog vojnika koji me je čuvao kao svoju majku! Upadali su mi banditi, ne mareći za vojnike, i davali deset minuta da se iselim iz nekakve njihove ,,Republike Kosovo'', a ja im kažem: ‘Ajte vi svojoj kući, ja iz moje ne idem, i tačka.'' A inat sam preskupo platila, uzeli su mi slobodu i grob Momirov, muža mi. Ni biljeg od njegovog groba nije ostao! Travka jedna koju bih poznala gdje da zapalim svijeću… Ništa! Ko da ga nikad bilo nije, kao i ostalih na srpskom groblju koje se nalazilo ovdje, u južnom dijelu…“
Sjetio sam se te jabuke u džepu tek kad je istrula i zamirisala iz jednog od toliko prokletih džepova u kojima sam sabirao neispunjena obećanja. Baš kao što se i nje niko nije sjetio dok tako napola divlja od života u nekoliko koraka zakorovljenog dvorišta – nije zamirisala jače od dunja…
Ko ova, loša al’ prokleto pitka rakija, u smrdljivoj i vjetropirnoj daščari, skoro uz Ibar, dok je vjetar ne ponese nekud dalje… Nazdravljamo pravdi! I većim smo kurvama pili za dušu. Najvećoj kurvi najgorom rakijom. Molotovljev koktel je travarica za ovo… Da odspem za dušu na pod, zinule bi daske, navro bi Ibar do koljena… Nek ti se ova zove „haradinajka“, brate! Ista je, je.eš mi sve: ljuta, krvnička u ždrijelu, još gora u stomaku, prije ćeš njom ubiti nego napiti čovjeka, ali u nedostatku dokaza nek slobodna klizi iz flaše u čašu, iz čaše niz grlo, iz grla kud god hoće… Srećom, Nada je umrla poslednja.
Na vrijeme. Sve su teži Srbima dani za život na Kosovu i nemanjićkom metohu, ali je svaki dan sve lakši za umiranje. Što duže živiš, smanjuješ sebi šanse da te na vrijeme nađu kad manjkaš. Još za života zamirišeš na leš, pa ko će razlikovati jesi li to jutrom udahnuo ili izdahnuo… Da ne hulim, jedna tura mora i za dušu starog Albanca koji je brinuo o Nadi, koliko je mogao i smio. Pričala je o njemu, živo i živopisno, kao da je koščatim rukama ubacivao cjepanice u bubnjaru kraj kauča, goneći žaračem žar u kas dok je govorila o starcu. Umro je prije nje.
Onoliko koliko treba mrtvom tijelu da „zamiriše“. Starac sa ćulafom i štapom, rođen u vrijeme bese, umro u nevrijeme kad data riječ vrijedi koliko i slamka davljeniku. Dao je riječ da je za njegovog života niko neće potjerati s praga, i umro ispunivši je! Da rakija vrijedi čemu, i dvije bismo ti nazdravili, starče, ovako ne zamjeri što tek gutljajem. Ostala je za života na svome. Koliko joj tada nisu davali mira, toliko su je po smrti ostavili na miru.
Dok god se miris mogao trpjeti, valjda? Pa, opet, umrla je na vrijeme, da ne čuje kako komšije seire i talambasaju zbog granice na Jarinju. One koju podiže država u čije ime je ostala poslednja Srpkinja u južnoj Mitrovici, „s ove strane Morave“, kako je, divlja i pitoma, govorila tog dana kad sam obećao, i slagao, da ću ponovo doći. Nikad više nisam zakucao na visoku, drvenu kapiju. Jednako sam kriv kao i oni što su besomučno nogama tukli o nju, možda i krivlji. Sigurno krivlji! Kad nije bilo nas da pokucamo, „radovala“ se i ovima što svom silinom udare u prolazu.
Oni su bar marili je l’ živa, a mi pijemo za dušu ne znajući ni koji joj je kamen grobni biljeg! Tek, pronijela se vijest, pa pijemo da je potjeramo dalje, što dalje, kao što bi vjetrovi ovi daščaru, samo da se zainate. Nada je umrla poslednja, sad može da se živi.
Nije miris dunje ništa kako danas mirišu Srbi na Kosovu i nemanjićkom metohu.
Jače nego ikad…