- Piše: Tomica A. Milović
Još jedno nedjelo crnogorske vlasti izašlo je na svjetlost dana. Objelodanjeno je da su, u skladu sa svojom kleptomanskom ideologijom, prepisali od bratske Hrvatske reformu obrazovanja. Plagirali hrvatski „kurikulum”, ma šta ova rogobatna riječ značila.
Reakcija hrvatske strane na ovaj „reformski poduhvat” crnogorskih vlastodržaca nije bila previše oštra. Rekli su, ipak, da se radi o nečasnom činu. Obećali su i da protiv Crne Gore neće preduzimati neke radikalnije pravne, političke ili druge mjere ,,zbog krađe njihove intelektualne svojine’’. Naprotiv, zadovoljni su što je neko, u ovom slučaju crnogorska vlast, našao za shodno da koristi njihova stvaralačka iskustva. Ali i ogorčeni što je to urađeno uz pomoć ,,šestog prsta’’. Posebno pada u oči čuđenje hrvatske vlasti i javnosti kako to da reforma obrazovanja u Crnoj Gori nema nekih specifičnosti (tradicionalnih, istorijskih, vrjednosnih, običajnih…), a koje bi mogle biti prepreka za bukvalno preuzimanje tuđih iskustava u ovoj oblasti. Onako, od tačke do tačke, od zareza do zareza.
Očito je da Hrvati nijesu primijetili kako crnogorska aktuelna vlast želi da Crna Gora i Crnogorci liče na svakoga samo ne na sebe same. Ako bi ličili na sebe, odnosno bili ono što u suštini jesu, mogli bi se ofirati pred “modernim” svijetom. Pred NATO-om i drugim prijateljima sa Zapada. Mogli bi nespretno otkriti da su pravoslavni hrišćani. Da se ovdje vjekovima pisalo ćirilicom i govorilo srpskim jezikom. Da se molilo u pravoslavnim bogomoljama. I mnogo toga što bi Crnu Goru moglo, na posredan ili neposredan način, u očima NATO- Zapada, kompromitovati zbog njenih istorijskih veza sa Srbijom i Rusijom. A to se nikako, smatra crnogorska vlast, ne smije dozvoliti. Po cijenu maksimalnog laganja, manipulacija i obmana. Crna Gora je oduvijek, obmanjuju crnogorski vlastodršci, pripadala Zapadu, nikako Istoku. U pitanju je, naravno, notorna neistina.
Eto, plagirali su (ukrali) hrvatsku reformu obrazovanja. I kao da se ništa nečasno nije desilo, kao da nikakve bruke nije bilo. Ispitaćemo situaciju ozbiljno i temeljno, rekoše. Pa ako krađa bude potpuna, onako od tačke do tačke, neko će morati da snosi odgovornost. I ispitano je sve. Plagijat je bio potpun. A odgovornost, šta je s njom? Ma niko ni da pocrveni, bar malo. O eventualnim ostavkama razgovaraće se na „kukovo ljeto”. Kao i dosad, u sličnim situacijama.
Crnogorskoj vlasti nema druga u svijetu. Ona liči na nekoga ko je neispravnim padobranom pravo iz svemira tresnuo o zemlju. I teško potresen izgubio svijest. Izgubio sva čula, naročito vid i sluh. A onda se, nakon dugotrajne i duboke kome, ponovo vratio u normalu. U “nenormalnu normalu”. Crnogorska vlast je zbilja jedna krajnje neozbiljna, kabadahijska, nadmena, patološki pohlepna grupacija. Toj vlasti ni mlijeko nije bijelo. Niti je dan-dan, a noć-noć. Dok to ona ne potvrdi. Ta vlast sebe smatra bezgrešnom. A ono što ona kaže predstavlja božju zapovijest. Naprosto, crnogorska vlast je sveta tajna. I tačka.
Može li se ikako ova vlast crnogorska vratiti sebi? Uspostaviti kakvu- takvu unutrašnju ravnotežu? Može li izvršiti obnovu svog vlastoljubivog bića? Iščupati iz kandži iracionalnog? Iz kandži moralnog sljepila? Nedržavničkog i nepatriotskog ponašanja. Svakako ne, čak i ako bi to u nekom trenutku i htjela da učini. Jer, ko se jednom “zadoji crnim đavolom”, okuje oklopom nekontrolisanog vladanja, postaje beznadežan slučaj. Iz tog i takvog okova može ga izvući samo potlačeni puk (narod). Naravno, na demokratski organizovanim izborima. Na izborima gdje birači idu slobodno, nepotkupljivi, i bez straha od odmazde bilo koje vrste. I gdje će se (birači) oduprijeti lažima, obmanama i manipulacijama, a koje im serviraju vlastoljubivi prevaranti. Tiranina ne uzdižu njegove lične zasluge, već ponizni ljudi koji ga okružuju, govorio je Monteskje. Što prije narod to shvati i prihvati, to prije tiranin odlazi tamo gdje mu je i mjesto. U ropotarnicu istorije. U stvari ovaj režim je odavno poražen, samo nikako, kao njegovi potčinjeni, poniženi i uvrijeđeni, da to prepoznamo. Poražen je, jer mu nedostaju vrijednosti koje može da brani. Izuzev, naravno, vrijednosti svog privatnog posjeda, u šta je pretvorio Crnu Goru. Odavno. I ako ćemo pravo, to je i bila jedina ciljana vrijednost, po imperativu „biti ili ne biti”. Taj proces, započet 1989. godine, nažalost, traje i danas. Pustoše nam rodnu grudu, crvotoče joj temelje. Udaraju po istorijskom pamćenju, brukaju i sebe i otadžbinu. Postajemo svi zajedno zastiđe i crn obraz. Prijatelje žigošemo i preziremo, neprijatelje ljubimo i svojatamo.
“Ne smije se ovdje pravo zborit”, poduči izvjesni Grbičić vojvodu Draška za vrijeme njegovog boravka u Mlecima. Nije mnogo bolje u Crnoj Gori danas. Do kada će tako biti, veliko je pitanje. Vjerovatno sve dok sadašnja nelegitimna vlast ima podršku SAD-a i Evrope. Ta podrška je u ovom trenutku čvrsta i stabilna. Na žalost slobodne Crne Gore.