Piše: Milutin Mićović
Kolonije su uvijek pune bijede, depresije, besmisla. Ono što je u dušama kolonista ostalo dobrote, plemenitosti i osjećanja za više vrijednosti, dodatno ubija, jer ne može ništa da se pretvori u djelo. Kolonisti u kolonijama ne znaju za koga rade, ali još teže osjećanje je – ne znaju zašto žive. Nemaju svog života, nemaju svog jezika, ali, što još dodatno unižava njihovo stanje – imaju ga, ali je od strane kolonizatora izložen preziru. Oni koji još slove tim jezikom, žigosani su, kao oni nižeg reda, kao oni koju su još fizički tu, od danas do sjutra, dok ih ne odgurnu na otpad.
Kolonizacija podrazumijeva dovoljno efikasan „humanistički“ program za kolonizovane. Jer i od njih treba stvoriti neke korisne građane. Što bi podrazumijevalo – i iskorijeniti im izvore tuge. To jest, skinuti sa njih taj žig - da ih sopstvena različitost ne unižava. Ohrabriti ih da izađu iz „svojih priča“, iz svog pamćenja, iz svog pisma. Treba da postanu drugi. Ne drugačiji, nego drugi. I tu je problem, koji i kolonizovana duša bolno osjeća. Jer je primorana, ili primoravana, da sasvim odustane od sebe. Da joj tuđ život postane svoj, jer joj je svoj, već postao pakao.
Ovim riječima, moglo bi se najkraće opisati stanje duha srpskog naroda u Crnoj Gori (mada su i Crnogorci Srbi, koji pokušavaju da to ne budu), koja ubrzano postaje kolonija. Novobalkanske kolonije su takve – njima se ne nameće određeni kulturni obrazac, za početak, njima se nameće odustajanje od svojih kulturnih obrazaca. Koji su već od strane kolonizatora žigosani kao primitivni, mitomanski, nefunkcionalni, retrogradni i slično.
Ono čime kolonizator disciplinuje koloniste jeste – direktni prezir. Taj prezir radi veliko djelo poništavanja i getoiziranja kolonista, da bi se i u njima, tako odstranjenim iz javnog života, još više pokrenuo samoprezir, samorazaranje, ili neki „vitalistički“ poriv, da sami već odgurnu i pogaze sve svoje, i uzmu neku od uloga koju im mogu dati kolonizatori.
Zar nam savremena Crna Gora ne daje dovoljno osnova za ovakve socijalne slike? Evo, uzmimo aktuelni problem ćirilice i latinice u Crnoj Gori. Kakve veze ima što je sve sržno kulturno nasleđe u Crnoj Gori ispisano ćirilicom? Šta ima veze što je kod i DNK našeg naroda ćirilica? Lice mu je još ćirilično. Ali, ćirilica je postalo traumatično pitanje ćiriličnog naroda. U društvenoj izolaciji i marginalizovanosti ostatka naroda, ćirilica postaje nešto privatno i stidno. Stidno, jer se ne preporučuje za javnu upotrebu. Stidno, jer je organizovano iskompromitovana i u školi i na ulici. Na dušu su joj stavili i poslednji raspad Jugoslavije, zločine koji su se desili u tom raspadu, iskonski primitivizam, koji se desio kroz te zločine. Svi su strasno učestvovali u zločinima, ali ćirilica je jedino kriva. Ćirilica čuva mitove, koji su razorniji od bombi. Na ćirilici su stvarani mitski obrasci postojanja, za koje kolonizatori kažu da su zreli da idu na otpad istorije. Mitomanska kultura, po tim ideološki ciljnim nalazima jeste - antikultura, a to nijesu njeni nosioci mogli ni da vide, dok nijesu suočeni sa novim poretkom svijeta i svijesti, koji podrazumijeva samokompromitaciju tog nasleđa, prihvatanje krivice za sve krivice. Ćirilični narod mora da prihvati onu formulu – krivi ste što ste živi. To prihavatnje nametnute krivice daje neku mogućnost da se pređe na drugu formulu življenja, to jest, da se postane drugi, da otuđeni kolonista naseli svoju dušu tuđim pričama, na račun dobrovoljnog samoponištenja.
Za ovu pojavu imamo mnogo očitih obrazaca. Jedan vrlo rasprostranjen, groteskan, bizaran, ali ne manje simbolički strašan, koji me suviše emotivno pogađa, ovako izgleda: doćeraju seljaci iz Kolašina, ili s Krnova krtolu, kupus, sir i jaja na pijacu u Nikšić ili u Podgoricu, i ispišu latinicom: domaći krompir, domaći kupus, domaća rakija, domaća jaja, slanina i sl... Oni zaludu imaju svoj, domaći, i hajde da kažemo „ćirilični“ proizvod, ali oni to „moraju“ da reklamiraju latinicom, jer znaju da im njihova ćirilica nameće nekakav žig. Ne samo da im nameće žig, nego i odbija kupce, koji nose to bolesno osjećanje da je ćirilica pismo žigosanih, primitivnih, nepismenih, predviđenih da nestanu. Znaju odnekud, iako im to nije niko kazivao, da je jedino latinica preporučljiva, da se latiničnim slovima, izražava lojalnost državi, njenom novom političkom naumu, pa zato i njenoj novoprojektovanoj kulturi, njenom novom smislu. To oni osjećaju ugroženošću ćiriličnog instinkta, kojim jasno sve vide, ali moraju da se skrivaju - „da bi živjeli“.
Kad još jednom pogledam na lica tih naših ćiriličnih gorštaka, počnu, gle čuda, da mi liče na gurbete s brcima, srozane pored svojih tezgi, kaca, vreća, kotlova... Bijeda i stid što se kriju, pretvaraju i jeftino prodaju, pojela im je onu gorštačku otmenost i ćiriličnu ljepotu lica.
Zgrozim se od takvih prizora, od takvih lica mog naroda, dobijam brzu komandu nekud da krenem, da se od svega toga očistim.
(Autor je književnik)