Nemoralno je i ekonomski neutemeljeno da građani subveniconišu proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, odnosno mini-hidroelektrana (mHE). Velikom subjektu treba obezbijediti sigurne uslove poslovanja, a da ih mali nose na svojim leđima, kazao je u intervjuu za „Dan” potpredsjednik Demokrata Momo Koprivica.
– Sa jedne strane, to uzimanje od građana je nemoralan obrazac ponašanja jer ne počiva na principu „nešto za nešto” već na principu „nešto za ništa”. Ta privlačno upakovana subvencija je suštinski plaćanje pod prinudom. Takođe, time se ne stvara snažan podsticaj da ti povlašćeni proizvođači pažljivo sagledaju i minimiziraju svoje troškove. Njih subvencionisanje od strane građana demotiviše da unaprijede proizvodnu i dinamičku efikasnost. Zašto bi predano snižavali troškove, inovirali svoju ponudu i inovirali industrijsku organizaciju ako imaju sigurne prihode od plaćanja građana. Na kraju krajeva, ni danas ne finansiraju tu naknadu svi korisnici energenata, već samo kupci električne energije. Umjesto što uvodi novu klasu favorita koje na svojim leđima nose građani, država bi trebalo da obezbijedi ono što danas nedostaje, a to je snažna i efikasna povezanost elektroenergetskog sistema Crne Gore sa elektroenergetskim sistemima država regiona i EU. Bez toga nema stabilnog snabdijevanja domaćih kupaca, niti ima pristupa tržištima na koja bi se isporučivao višak električne energije – naveo je Koprivica.
● Vlada svake godine povećava iznos naknade koju plaćaju građani preko računa za struju. Ove godine je za sedam mjeseci proizvodnja ista kao i prošle godine, a naknada je uvećana skoro četiri puta. Da li se može reći da je Vlada pogriješila što je uvećala naknadu za ovu godinu?
– Prije svega sporno je što je to pravo dodijeljeno Vladi, a ne nezavisnoj regulatornoj instituciji. To je način da se olakša favorizacija kumova i burazera koji su zarobili energetski sektor Crne Gore. Pri tome, Vlada nije preuzela nikakvu odgovornost za postizanje rezultata. O tome najbolje govori činjenica da je uprkos subvencionisanju građana, njihova proizvodnja za prvih sedam mjeseci ostala na nivou koji je ostvaren za isti period prethodne godine, a da je pri tome naknada 4 puta uvećana. To znači da Vlada nameće građanima izdržavanje povlašćenih proizvođača električne energije bez polaganja računa građanima za ostvareni rezultat. Ona propisuje namet, zavlači ruku u džep građana, a svejedno joj kakvo je kretanje proizvodnje i kakav je bilans rezultata. Prema tome, iako nameće građanima da ih subvencionišu, a nema pomaka u proizvodnji, proizilazi da treba da snosi odgovornost za neispunjavanje ciljeva iz Strategije razvoja energetike i za neispunjenje preuzetih obaveza sa ministarskih sastanaka energetske zajednice.
Činjenica o stagnaciji proizvodnje i uvećanju naknade za skoro četiri puta, najbolji je dokaz ekonomske neefikasnosti. Povlašćeni proizvođači se umrtve subvencijama i zamru im podsticaji da se trude i inoviraju, a ako se ima u vidu da su tu mahom režimski favoriti bez znanja i preduzetničkog duha, jasno je da su oni zasad spokojni jer računaju da im opljačkani građani konstantno subvencionišu biznis.
● Kako komentarišete fiskalnu strategiju Vlade i povećanje PDV-a i akciza zarad novog zaduživanja?
– Fiskalna strategija Vlade je program za masovnu ekonomsku eksploataciju građana. Ona ne predviđa reforme. Reforme nijesu stezanje kaiša sirotinji, već su reforme zavođenje reda i uvođenje odgovornosti, transparentnosti i pravičnosti. U njoj nema ni riječi o reformisanju državnih preduzeća i upravljanja državnom imovinom, gdje ima ne samo propuštenih prilika već i enormnih direktnih šteta. U njoj nema ni riječi o donošenju zakonodavstva o sprečavanju izbjegavanja poreza. Očigledno je da Vlada želi da nastavi svaljivanje tereta javnih finansija na građane. Nastavlja se oslanjanje na akcize kao nazadan namet. Akcize zanemaruju socio-ekonomske prilike domaćinstava na koje će se prevaliti krajnji teret plaćanja u vidu više cijene akciznog dobra. Oslanjanje na akcize i PDV znači da Vlada ne mari ko će, od čega i sa kojim posledicama plaćati dažbine radi pokrivanja budžetskih rupa i javnog duga koji je dostigao 67 odsto BDP-a.
● Kakav je poslovni ambijent u Crnoj Gori, s obzirom na to da Vlada svake godine uvede neki novi namet ili poveća stope poreza?
– U zdravom poslovnom ambijentu preduzetnici znaju na čemu su. Zato im djelovanje države i njihovih poslovnih partnera mora biti predvidljivo. Toga nema bez pravno ograničene vlasti i zaštite svojine i ugovora. Nema podsticajne klime ako se često mijenjaju pravila igre. To posebno važi kad je u pitanju uvođenje nameta koji podižu troškove poslovanja. Država koja nedosledno reguliše ekonomske tokove ne može biti garant stimulativnog poslovnog ambijenta. Udar na privrednike su i izmjene Zakona o javnim nabavkama. Podizanje pragova za tendere na 15.000 eura za robu i 30.000 eura za radove, otvara prostor državnim organima da bez tendera proizvoljno dodjeljuju unosne poslove favoritima i ucjenjuju i pritiskaju one koji bi u slobodnom nadmetanju došli do posla bez problema i bez dosluha sa predstavnicima vlasti.D.M.
Rast BDP-a ne dovodi do rasta standarda
● Kako komentarišete izvještaje Zavoda za zapošljavanje i to što nezaposlenost konstantno raste?
– Iz izvještaja Zavoda za zapošljavanje proizilazi da je nezaposlenost dramatično visoka i konstantno raste. To znači da se rasipa radna snaga i stvaraju dramatični ekonomski i socijalni gubici. Stopa nezaposlenosti je duplo viša nego 2009. Bivši premijer i šef režima koji je dao lažno obećanje o 40 hiljada novih radnih mjesta, potencira kao izraz navodnog ekonomskog napretka rast BDP-a, a koji se u visini od 2,5 odsto slavodobitno potencira i u fiskalnoj stategiji Vlade. No, zna i svaki iole ozbiljan student ekonomije da rast BDP-a sam po sebi ne dovodi do rasta društvenog blagostanja. Rast BDP-a bez novih radnih mjesta i sa rastom nezaposlenosti govori o dubokoj privrednoj krizi sa krupnim strukturnim problemima. Današnja rastuća nezaposlenost stvara pogubne efekte na sjutrašnje javne finansije, privredni rast i ljudski kapital. Radna snaga je vrlo važan faktor privrednog rasta, a danas se radna snaga preko 50.000 samo registrovanih ljudi ne koristi i obezvređuje. Takođe, to što raste nezaposlenost znači da će biti sve manje obveznika poreza na dohodak i sve više kandidata za socijalnu pomoć, a to je veliki rizik za javne finansije. Dodao bih da posebno brine to što veliki broj nezaposlenih predugo čeka posao, što umanjuje njihove radne sposobnosti i vještine i čini njihovu situaciju gotovo beznadežnom ako se brzo ne desi zaokret.