Na dan smrti Vlajka Ćulafića, zasigurno jednog od najuglednijih i najznačajnijih književnih stvaralaca poniklih na Svetim vodama Lima, zapisao sam da je ovozemaljski svijet napustio čovjek koji je bio u stalnoj potrazi za duhovnim nadahnućima, literaturom, za uzvišenim riječima. Kazao sam da je njih uvijek bio i gladan i žedan, znajući da se razum najbolje hrani stihovima, da se branio pjesmom, i od sebe i od drugih, i onda kada je bilo besmisleno potezati riječi, pred duhovnim i moralnim posrnućem koje je opkoljavalo suđeno nam podnebesje. Dodao sam da se Vlajko, znajući da gospodar zemlje i neba sve vidi, stihovima molio za naše spasenje, da je bolovao kao što boluju šume Zeletina i borovi iznad njegovih rodnih Luga, kao jecaji kosovske braće naslonjeni na svete kamene ploče. Izustio sam da je, suočen sa našim nestajanjima, tražio izlaz i budio nadu, privijajući grumen zavičajne zemlje na svoje grudi kao nešto najsvetije. Da je Vlajko zaista bio ličnost za poštovanje potvrđuje i njegova bogata biografija, zaokružena književnim vijencem iz kog olistavaju misaone riječi primamljive i za najeminentnije kritičare.
Vlajko je rođen 18.1.1957. godine u Lugama kod Andrijevice. Diplomirao je na Filološkom fakultetu (grupa za opštu književnost i teoriju književnosti) u Beogradu. Objavio je knjige pjesama: Prokletije (1995), O, Jove, reci (2000), Uzglavnica (2002), Doba bez Jevanđelja (2004), Utva zlatokrila (2007), Nebeska tapija (2008), Žertvino umiljenije (2010), Doba bez Jevanđelja (izabrane pjesme – 2005), Nebeska tapija (izabrane poeme – 2014) i Kad svijetom promijenim (2014), kao i zbirke aforizama Zečiji trn (2000) i Pilotina (2002), i knjigu satira Karadagija (2010). Priredio je izabrane pjesme Ratka Deletića Stud i krik (2009), kao i Memoare Vojvode Gavra Vukovića (2016), u dva toma. Povodom 800. godišnjice Đurđevih Stupova, kod Berana, priredio je, sa sinom Damjanom, književno–istorijsku spomenicu ovog manastira (2013), a povodom 900. godišnjice rođenja Stefana Nemanje Spomenicu Stefana Nemanje (2014). Godine 2016. objavljeni su Memoari vojvode Gavra Vukovića, koje je priredio Vlajko Ćulafić, za njih napisao predgovor, uradio korekturu i imenski i predmetni registar.
Vlajko Ćulafić je zastupljen u nekoliko antologija i zbornika savremene srpske poezije i aforizama, kao i u enciklopedijama Ko je ko u Crnoj Gori i u Enciklopediji znamenitijih Srba, koju je priredio Dragan Lakićević, urednik Srpske književne zadruge, a suizdavački objavili „Istočnik”, izdavačka kuća Eparhije kanadske SPC, i „Partenon”, iz Beograda.
Ćulafić je pisao i književnu kritiku. Napisao je recenzije za veliki broj knjiga naših poznatih književnih stvaralaca. Njegovi kritički osvrti i brojni prilozi objavljeni su u mnoštvu poznatih listova i časopisa. Učesnik je brojnih književnih susreta, na kojima je uvijek s uvažavanjem prihvatan od strane književne publike, bilo da kazuje svoje stihove, ili da govori o književnom stvaralaštvu drugih. Bio je direktor Informativnog centra, u čijem sastavu su bili list „Sloboda”, Radio Berane, i časopis „Tokovi”. Autor je Vodiča kroz Polimski muzej, koji je objavljen 2016. godine.
Dobio je nagrade: „Boško Pušonjić” – Udruženja novinara Crne Gore – za najbolju reportažu u 2007. godini, „Vuko Bezarević” – za najbolju satiričnu priču (2007), „Radovan Zogović” – za pjesničko djelo (2012) i nagradu Opštine Berane „21. jul” (2013). Episkop budimljansko-nikšićki g. Joanikije odlikovao ga je Zlatnom medaljom Svetoga Georgija prvoga stepena (2014). Bio je upravnik Spomen kuće vojvode Gavra Vukovića pri Centru za kulturu u Beranama, dugogodišnji glavni i odgovorni urednik Sveviđa, lista Eparhije Budimljansko-nikšićke, član Udruženja književnika i Udruženja novinara Crne Gore.
Svoju misanu vrijednost i pjesnički talenat Vlajko je nagovijestio još u prvoj zbirci poezije Prokletije, koju je štampao prije više od dvadeset godina. Upravo ta knjiga, satkana od Vlajkovih mladalačkih zanosa i rukopisa, ali i potrebe da se oglasi stihom, otkrila je njegovu misaonost i filozofsko poimanje svijeta. On je tada stihom otvorio svoj proročanski prozor protkan nostalgijom, notom prolaznosti i dolazećih vremena čija se tragika obistinjavala onako kako je to u pjesmama i predviđao. Tako je u književnim krugovima, ali i među običnim ljudima istinski zaživjela njegova kultna pjesma Prokletije, kojom je, opkoljen zebnjom za naše sjutra, pokušao da zaljulja upitnik koji visi nad zavičajem i našim sudbinama. Kasnije je, godinama, sa njegovih usana kapala ta pjesma, zaogrnuta strahom i gorčinom zavičajnom, čovjekom i vukom, pitanjem hoće li nas biti?
Vuk zavija ispod Prokletija
majko moja, svu noć vuk zavija.
Zar ne čuješ, iznad naše kuće,
Čini mi se nebo raspadnuće?
...............................................
O, šta li će, Bože, zateć` zora
Nas, ili trag divljega čopora?
(Nastaviće se)
Piše: Darko JOVOVIĆ