-Piše: Milan Mišić
Sjeverna Koreja je poslednjih nedjelja zamijenila Rusiju u ulozi američkog ”neprijatelja broj jedan”, čemu je doprinijela nuklearna kriza između dvije zemlje, koja ostavlja utisak da je dramatičnija od najhladnijeg momenta Hladnog rata: kubanske raketne krize. Probom svoje prve hidrogenske bombe, navodno deset puta jače od one koja je razorila Hirošimu, ona je najvećoj svjetskoj sili bacila još jednu rukavicu izazova, a to je istovremeno bila i dosad najdrskija provokacija na koju Vašington još ne uspijeva da odgovori.
Poruke koje, međutim, preko Tvitera emituje američki predsjednik, svijet ostavljaju zbunjenim. On je prvo zaprijetio ”neviđenom vatrom i bijesom”, zatim oružjem koje je ”napunjeno i nanišanjeno”, pa konstatovao da ”nema više mjesta za diplomatiju”, da bi stigao do priznanja da ”rat nije poželjno rješenje”. U mnogo čemu ove izlive su naknadno ublažavali njegovi najbliži saradnici, šef diplomatije, sekretar za odbranu i savjetnik za nacionalnu bezbjednost, ali ono što je ostalo, to je uvjerenje da prst na američkom nuklearnom obaraču ima čovjek koji ne poznaje suštinu problema i ne za šta hoće.
U takvim okolnostima, mnogo razumnijim se pokazuju lideri drugih velikih sila koje imaju ulogu u ovoj krizi (kao što su ga imale u Korejskom ratu 1950.-1953. koji je korejsku naciju podijelio na dvije države i koji formalno još nije završen: na snazi je samo primirje).
Ruski predsjednik Vladimir Putin se, na primjer, pokazao kao faktor smirenja, iako je u pozadini ove krize eskalirala još jedna: zatvaranje ruskih konzulata u Americi i dodatno pogoršanje američko-ruskih odnosa koje je sve teže razumjeti, pogotovo u kontekstu činjenice da preko Trampovih usta još nije prešla nijedna kritična riječ o ruskom predsjedniku.
Putin je, međutim, na svoj način, ”odmjerio” Trampa. ”Teško je voditi dijalog sa ljudima koji brkaju Austriju i Australiju”, prokomentarisao je spoljnopolitički amaterizam svog američkog kolege, a na pitanje ”da li ga je Tramp razočarao”, dao je antologijski odgovor: ”On nije moja mlada, niti sam ja njegov mladoženja”.
Nema, dakle, ljubavi, a da je do ”braka” koji je Tramp najavljivao još u izbornoj kampanji i došlo, to bi bio brak iz računa.
Računa kojeg danas očigledno više nema: svako svoj interes namiruje kako najbolje umije, što se veoma jasno vidi baš iz sjevernokorejske krize.
Putin sasvim racionalno upozorava da je opasno Sjevernu Koreju satjerati u ćošak, i da je u ovom momentu najpotrebnije ono čega je najmanje: smirenosti i strpljenja, kako bi se spriječilo da situacija izmakne kontroli.
Ruska uloga u ovoj krizi tako je ispala za nijansu vidljivija od kineske, uprkos opštem uvjerenju da samo Kina može da utiče na svog susjeda koji najviše zavisi baš od nje. Eksplozijom hidrogenske bombe baš na dan kad je predsjednik Si Đinping bio domaćin samitu BRIKS kluba, lidera Brazila, Rusije, Indije, i Južne Afrike, Kim Džong Un je gurnuo prst u oko Pekingu, ali ono što je Kineze minulih dana najviše izbacilo iz takta jeste uporan američki pritisak da oni budu ti koji će obuzdati neposlušnog momka iz Pjongjanga.
I Rusija i Kina su doduše pristale da se Sjevernoj Koreji uvede novi paket sankcija, po svemu najstroži kazneni režim protiv jedne zemlje u novije vrijeme, ali ni Moskva ni Peking ne žele ono što vjerovatno priželjkuje Tramp: brzi kolaps Kimovog režima. Za Rusiju, to bi donijelo novi haos u globalnom poretku, od one vrste koji joj ne odgovara, dok bi Kina bila suočena sa milionima izbeglica na svojoj teritoriji, a u krajnjem ishodu dobila bi američku vojsku na svojim granicama.
Svi se u ovom momentu uzdaju u hladnoratovske recepte ”odvraćanja” (nuklearno oružje ne služi zato da vi napadnete nekog, već da neko ne napadne vas) i ”ravnoteže straha”. Straha koji mora da postoji, ali ne smije da dođe do granice na kojoj može da se izgubi kontrola.
Kao i u sličnim krizama, polazište je da akteri nisu toliko iracionalni koliko ostavljaju utisak da jesu. To je u sjećanje prizvalo Niksonovu doktrinu ”ludog čovjeka”: pravi se lud, ali samo ti znaj da nisi.
Ovoga puta problem je u tome što se o Kim Džong Unu zna veoma malo – što jeste razlog za brigu. O Trampu se pak zna gotovo sve, što još manje ohrabruje, jer po prvi put faktor neizvjesnosti i nepredvidivosti nije samo sjevernokorejski lider, nego i američki.
U deficitu je i ”strateško strpljenje” koje je primjenjivao Obama, što u prevodu znači da je bolje ne činiti ništa nego vući glupe poteze. Tramp je inače četvrti američki predsjednik koji se nosi sa nuklearnim ambicijama Pjongjanga, od kojih je svaki svom nasledniku ostavljao veći problem nego što ga je naslijedio. Zbog toga možemo samo da se nadamo da sadašnji, od svih loših opcija koje su mu na raspolaganju, neće odabrati onu najgoru.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ,, Politike’’)