U godini značajnih jezičkih, književnih i istorijskih jubileja, Tribina „Riječ” Udruženja književnika Crne Gore nastavila je sa obilježavanjem datuma i književnih velikana čije djelo predstavlja okosnicu srpskog modernog pjesništva i pobjedu Vukove jezičke reforme, kao što je vječni mladić srpske lirike – Branko Radičević, u Duhovnom centru „Simeon Mirotočivi” na Nemanjinoj obali.
Ove godine navršilo se 170 godina od pojave tri izuzetno značajne knjige kao potvrde Vukovih jezičkih stremljenja: Njegošev „Gorski vijenac”, „Pesme” Branka Radičevića i „Rat za srpski jezik i pravopis” Đure Daničića.
- Začetnik srpske moderne lirike i jedan od najznačajnijih naših pjesnika XIX vijeka, Branko Radičević odlučno je raskinuo sa dotadašnjim načinom pjevanja i svojim djelom (lirskim i epskim pjesmama, spjevovima, satirom, romansama, elegijama) obznanio slobodu stvaralaštva, svježinu neposrednog narodnog jezika i treptavu melodiju, neposrednu životnu ljepotu i lakosani uzlet ka sferama životne radosti i izobilja – kazala je pjesnikinja Milica Kralj, urednica Tribine „Riječ” UKCG. Ona je dodala da je „taj nježni, vječiti mladić srpskog pjesništva, čiji je uzor bio Bajron, pjevao poletno i lakokrilo, jezikom narodnim, žureći da dosegne što viši domet, pod crnim krilima smrtne sjeni koja se neumitno približavala”.
- Jedan od najljepših i najpotresnijih, elegičnih, stihova srpskog pjesništva kojim Branko počinje „Tugu i opomenu”: „Nje više nema – to je bio zvuk” - metafizički je oblik suzdržanog bola transponovanog u budno stanje sna – kazala je Milica Kralj.
Pjesnik Ranko Jovović istakao je da je Branko pjesnik svih Srba, „svih koji misle, koji osjećaju njegovu Ljubav, Tugu, Rodoljublje”.
- Branko je kultno, tragično ime srpske poezije. Ja sam kao mladić upoznao Brankovu Poeziju. Nekako, odmah poslije Vladike Rada, „Gorskog vijenca” i „Ogledala srpskog”. Branko je meni, kada sam upoznao Jesenjina, bio neki naš Jesenjin – srpski Jesenjin. To sam volio, to sam duboko osjećao – njihov tragični kraj sam preživljavao, evo i danas doživljavam. Dva besmrtna mladića srpske i ruske poezije. „Kad mlidijah umreti” i danas sanja i pati u meni – kazao je pjesnik Ranko Jovović. On je dodao da je ta „Brankova tuga predosjećaj pred odlazak, daj Bože u bolji svijet”.
- Branko je kao i Branko Miljković i Branko Ćopić visoko, zvjezdano ime srpske poezije, ali i ukleto. Upokojio se bolestan i bolan mlad, ali evo živ i besmrtan zauvijek, moj Branko, naš Branko. Ja sam kao mladić posjetio Brankov grob – spomen na Stražilovu. Svima nama, u srcu živi Njegošev Lovćen, Brankovo Stražilovo, a ja bih dodao i Markov Medun. Veliki ukleti pjesnik, a koji istinski pjesnik nije uklet – zaključio je Ranko Jovović.A.Ć.
Riječju i stihom
Na večeri su učestvovali i pjesnici: Novica Đurić, Bećir Vuković, Andrija Markuš, Momo Milikić, Ljubisav Bjelić Moračanin, Milojka Jovović, Božo Vučić Božan, Dušica Pajović, hadži Radovan Radović, Boban Velimirović Podgoričanin, Slobodan Bećo Došljak, Rajko Vuković, Slobo Vučinić, Duća Milačić, Miljan Živković, Slobodan Milić i Perivoje Popović.
)){kind=small}
