-Piše: dr Vukić Ilinčić
Južnoslovensko javno mnjenje manje-više je i dalje sumnjalo da je bombaška afera montirana, što komentariše „Glas Crnogorca”: „Izvjesnim listovima srpskim i hrvatskim nije bilo dosta što su cijelo po godine klevetali Knjaževsku Vladu čim god su se domislili...”, kao da je „ona preko Rajkovića nabavila bombe, kako će ih podmetnuti vođama opozicije, da ih tako smakne!...”
Da je „namjeravani atentat udešen s Cetinja” tvrdila je sarajevska „Srpska riječ”, i da je u tu svrhu predsjednik Vlade Lazar Tomanović deset dana prije otkrivanja bombi boravio u Kotoru, „razgovarao s Rajkovićem u kući crnogorskog agenta g. Veljka Radmanovića, te da za to ima i živih svjedoka!”
Zanimljivo, u jednom članku „Glas Crnogorca” piše da su bombe unesene u zemlju još u proljeće 1907. godine, ali da su tek otkrivene u oktobru. Ova konstatacija je data u kontekstu demantija pisaca pojedinih listova o montiranom atentatu, kao i to da jedan od rijetkih listova, koji je realan, novosadski „Branik”, zavjeru vidi kao zločin „protiv Srpstva”, kao i splitsko „Novo Jedinstvo”, kojemu se upućuju oštre kritike i prijetnje.
Vlada se potrudila da se o bombama sve ispita i da stručno mišljenje, koje je uputila Okružnom sudu u Kotoru sa uzorkom, a gdje je konstatovano da je snaga bombi takva da u krugu od pet metara može „ubiti svakog čovjeka”, te da je do tada ispitano više vrsta takvog oružja, ali da im ovakve nijesu do „sada poznate bile“ i da ne mogu „dosledno ni kazati odakle potiču”.
Pored austrijskih oficira, u komisiji je bio i artiljerijski kapetan Petar Martinović. Probe razorne moći bombi kasnije su ponovljene i na Cetinju, i po „čitavoj Crnoj Gori pričalo se kao o nekom velikom čudovištu!”
Novica Rakočević kaže da su bombe dobrodošle Tomanovićevoj vladi i knjazu Nikoli da se definitivno obračunaju sa opozicijom u zemlji i da optuže pojedina udruženja i organizacije u Srbiji, pa i zvaničnu Srbiju, za pomaganje opozicije u Crnoj Gori i miješanje u unutrašnje stvari, i zato su se odlučili za veliki sudski proces. Prvi zakonski akt izabrane Narodne skupštine 1907. godine bilo je usvajanje zakona po kojem će se suditi optuženima za zavjeru.
Crnogorska vlada je 9. novembra 1907. godine zatražila od srbijanske vlade da se uhapse osumnjičeni Crnogorci u Beogradu, koji su, prema istrazi, umiješani u aferu, i njihovu ekstradiciju.
U Beogradu su uhapšeni: Todor Božović, Jovan Đonović, Simo Šobajić, Milija Pavićević, Lazar Bošković, Ljubo Pavić. Zahtjev je upućen i za Marka Dakovića, ali se on bio sklonio na tursku teritoriju. Todor Božović i Jovan Đonović proveli su u zatvoru „Glavnjača” sedamdeset pet dana i pušteni na slobodu.
O ekstradiciji i krivici Božovića i Đonovića raspravljalo se u Skupštini Srbije, gdje je Pašić odgovarajući na jednu interpelaciju samostalnog poslanika Joksimovića, odgovorio da dokazi sa Cetinja „nijesu dovoljni” i da srbijanska vlada traži jaču argumentaciju, a da nema pravnog osnova da se udovolji crnogorskoj vladi o ekstradiciji pošto ne postoji između Crne Gore i Srbije takav ugovor.
(Nastaviće se)