Dobar glas daleko se čuje, potvrdilo se na primjeru Miljana Živkovića, devetnaestogodišnjaka autora knjige „Bratstvo Živkovića u Kučima”, čiji se glas iz Kučke pećine čuo do daleke Kanade. Miroljuba Roglića, rođenog u selu Dežava kod Novog Pazara, a koji dugo godina živi u Torontu je kaže prosto opio govor mladog Miljana iz Marine pećine u vrletima Male rijeke, čuvenoj po spasenju Kuča 1774. godine od silne vojske skadarskoga paše te je odlučio da potraži mladog pisca i uruči mu dvije relikvije uz poseban blagoslov.
- Moj glas iz pećine čuo se daleko. Ta čudna moć interneta prenese ih na sve kontinente. I Miro Roglić iz Kanade, koji druguje sa knjigom i krstom, čuo je u tuđini taj govor i dirnut emocijama i snagom govora odlučio je da me nađe. Došao je iz Toronta i uručio mi svoj štap i dva pisma - dvije molitve pisane i potpisane lično rukom vladike Nikolaja Velimirovića - kaže Miljan Živković.
Miljan Živković sa 17 godina je napisao knjigu o svom bratstvu. U pismu zahvalnosti Kuči kažu da je napisao na 500 i više strana ono što nije uradio niko prije njega. To su vidjeli i drugi, umniji, stariji i učeniji, a jedan od njih javno je pred 500 ljudi rekao da se dio knjige može porediti sa velikim djelom Marka Miljanova „Primjerima čojstva i junaštva”.
- To su jake riječi koje bi mnoge opile pa se to desilo i sa Miroljubom Roglićem kojem ne bi teško da pređe na hiljade kilometara da bi me upoznao. Iz dalekog Toronta doletio je u Beograd, a odatle sa punim koferima neprocjenjivog knjiškog blaga prvim autobusom krenuo za Podgoricu. Njegova pojava u tim ranim satima kada se negdje iza kučkih planina rađa zora, malo je reći da je bila svakidašnja i obična. Iz njegovih očiju izlazilo je blaženstvo, a oko njega je sve odisalo na spokoj. Kao da je sišao sa neba. A onda svojim toplim glasom koji bi otopio sve snjegove kanadskih planina, blagosiljao je dan susreta, naše pretke i naše potomke - kaže Živković.
Miroljub je, kako priča Miljan, imao želju da ga svitanje zatekne na Medunu blizu Marka Miljanovog.
- Da li je to usud božji ne znam ali tako je i bilo. Trebalo ga je gledati i uživati u njegovom divljenju, njegovoj sreći i ushićenju. Ćutanjem je rekao više od stotina koji bi pričali. Divio se Novaku Miloševom i spomenu kučkih žrtava na Orljevu. Prekrstio se i pomolio pred krstom kao i pred kućom na Ublima kada stiže. Skinuo je gusle sa zida i pustio blagi glas pjesmom koja budi neke čudne, nepoznate osjećaje i tjera suze na oči. Rekao je da je po njegovom saznanju u svijetu malo ljudi napisalo knjigu ovoga tipa. Želio je da je dobije lično od mene i da je odnese i stavi na posebno mjesto u njegovoj bogatoj riznici. Rekao je da je njegova misija bila da upozna mene i da dočeka ovaj dan. Sve su njegove molitve bile usmjerene ka tome i ja sada se srećan može vratiti i umrijeti u snjegove Kanade. Svaka njegova riječ bila je poezija za uši. Njega bi čovjek mogao danima slušati i od njega mnogo naučiti. U smiraju istog dana rekao je da ima dvije želje - da se pokloni sjenama Marka Miljanovog i Radovana Bećirovića Trebješkog. Obje su mu ispunjene - priča Miljan.
Miljan Živković srećan je što je upoznao Miroljuba Roglića. On kaže da mu je zahvalan za iskreno prijateljstvo i veliku ljubav koju je ispoljavao svih mjeseci, a koju je prvi put, iz njegovih plavih očiju, vidio 26. maja.
- Poznanastvo sa Mirom mi je značilo mnogo. Sama pomisao da se za moje govore i moju knjigu, pa samim tim i za mene, čulo čak do daleke Kanade je nešto što mi daje podstrek da nastavim dalje. Miro se pojavljuje kao kruna i najveće priznanje moga rada. Moram priznati da sam upijao sve njegove priče i anegdote koje mi je prvo slao mejlom, a onda i koje mi je ispričao kada smo se vidjeli. One su od mene napravile duhovno višeg čovjeka. Sve knjige koje mi je donio nijesu ništa drugo do materijal za dalja istraživanja i pisanja. Na svemu ovome sam mu zahvalan i vjerujem da je ovo samo početak našeg poznanstva koje će se proširiti i na naše porodice. Jer Roglići u našoj, a siguran sam i mi u njihovoj, žive kroz priču koju svakog dana sa istim žarom ponavljamo i prepričavamo. Najviše sam mu zahvalan na iskreno prijateljstvo i veliku ljubav koju je ispoljavao svih ovih mjeseci, a koju sam vidio prvi put 26. maja iz njegovih plavih očiju - kaže Miljan Živković.
N.S.
Poklonio se sjenima Radovana Trebješkog
Miroljub Roglić posjetio je kuću unuka Radovna Trebješkog.
-I dočekani i ispraćeni kako dolikuje toj kući, zadovoljan što se poklonio sjenama svog mrtvog prijatelja rekao je da je 1980. godine nazvao Radovana i rekao mu da dođe u Kanadu, da ga vidi još jednom dok je živ. Miroljub je 2017. godine sebi dao zadatak da idi u kamene Kuče dok je živ da upozna Miljana Živkovića - rekao je Roglić.