-Priredio: MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Književnik i književni kritičar Perivoje Popović o Đurićevoj knjizi „Javi mi da sam živ” bilježi da sam naslov te pjesničke knjige osobenog savremenog pjesnika Novice Đurića predstavlja svojevrsnu enigmu, ne zato što ga je teško shvatiti ili odgonetnuti na realnom i na metafizičkom planu, već jednostavno zbog toga što je pjesnička inverzija plasirana svijetu kao što gradonosni oblaci na svome bespuću plasiraju munju svakodnevne zlosanice.
„Odvažio se pjesnik, s punim pravom i neminovnom obavezom, da se zapita je li stvarno živ; da nas zapita da li stvarno postojimo. Ako je živ, zašto ne učini nešto da postajanjem potvrdi život, ako smo živi, da životom opravdamo postojanje. I je li, može li životom da se nazove ovo što i ovo kako živi današnji čovjek – savremeni rob ili robovlasnik. I ko je rob, a ko vlada, ko u stvarnosti kome radi o pustom srcu, o bezumnoj glavi? Jasno je pjesniku, ali kako da nama, kako da pred nama, kako da pred samim sobom sebe opravda – zašto prihvata imitaciju imitacije života, privid da jeste, privid da jesmo, a nije, a nijesmo dostojni Gospodnjeg lika? Nijesmo zaslužili nijemi dodir sustalog, ali još kako-tako opstajućeg Milosrđa...”, smatra Popović.
Ističe da je u saglasju, u najboljoj mjeri i namjeri sa sopstvenim snom i naš poeta Novica Đurić vjerujući i sam da „je vladavina na zemlji ograničena/do pojedinačnih slučajeva”.
„Potreba da pomiri čovjeka i čovječnost u stanju privremenog bezizlaza – osnovni je motiv koji podstiče poetsku namjeru Novice Ćurića. On je ovom knjigom još jednom dao mogući doprinos odbrani svjetlosti, odbrani ljudskog vida i prava da vjeruje da postoji, da je pjesnik i da je živ – makar mu mi to u svom zaboravu i egoizmu i ne javili. Makar ga u zloj namjeri i uvjeravali u suprotno – od nestanka, od zla brani ga čista dobrota Poezije”, zaključuje Popović.
„Povrijedio sam oblak” – ispovijeda se pjesnik i time narušio prebivalište među pticama, let i slobodu, oskrnavio svoje čisto nebo. Pjesnik se ne miri s ograničenom slobodom, on je hoće apsolutnu, neokrnjenu, zato i kuću svoju vidi i osjeća kao „zamku slobodi”, smatra prof. dr Zorica Radulović.
„Međutim, malo zatim taj isti zagovornik `slobodnog letenja` strepi nad snom kojeg je svio u vrh krova, ogrćući ga i pokrivajući lišćem. Pjesnik kao da se koleba: bez kuće ili u kuću. Jer, kuća možda i jeste na neki način `zamka slobodi` ali kuća je i `košulja` pa dobro dođe kad nas studen obuzme, kad nam bude hladno. I bez obzira na to što je pjesnik stalno u nedoumici – kuća ili nebo (`kuća je nebo`, `nebo je kuća`), odnosno – zamka slobodi ili sloboda, morao bi shvatiti da mu je ako već `studeni jedino dozvoljava da svrati` i ako su `uostalom oni oduvijek zajedno` – ipak neophodna košulja. Ali, pjesnik kao da se ne boji studeni. On osjeća žal za onim oblakom, za nebom, on bi da se vrati”, smatra ona.
Radulovićeva ističe da se pjesnik užasava prolaznosti.
„Zato on hoće da se vrati. Čini mu se, možda, da je prilično zakoračio, da isuviše brzo živi ovaj život, da će isuviše brzo taj isti život i njega ispiti. Zato bi on da se vrati, da bi imao vremena, da bi imao novu šansu. Vratio bi se `al prošlost`, ali prošlost ga gleda. Upravo zbog te bojazni od prolaznosti i varljivosti svoga ljudskog, on hoće sve da iživi u jednom trenutku, upravo zbog toga je on u stalnom grču i strahu da neće stići”, pojašnjava Radulovićeva. Pjesnik je stalno opterećen vremenom, on stalno ima osjećaj da kasni i da je zakasnio „ne stigoh da svratim moju pticu”.
„Pjesnik je uvijek u nekoj žurbi od koje često ni sebe ne vidi, ni sebe ne osjeća (`ima li čega / u mome tijelu / što nije iza sjene`), uvijek u grčevitom nastojanju da otkine po koji trenutak od vječnosti. Evo ga, hita, mora da napiše pjesmu, da spasi prijatelje. To je ta velika molitva pjesnikova. On `traži pomilovanje` za budući narod, za ljude i neljude, za ovaj svijetli mrak, za oboljele pjesnike, za svaku dobru riječ, za svaku veliku misao. Da pjesma pomiluje, da pjesma bude iscjelitelj, da pjesma obeća, podari, nahrani, da unese malo ljepote u pjesnike koji su `ružni čak i u snu`, iako su `najljepša pjesma`. I tako, poželje pjesnik pjesmom svojom da nas pomiluje. Za trenutak samo. Ili možda sve dok ne spoznamo porijeklo bola”, zaključuje Radulovićeva.
(Nastaviće se)