Smrću Balše Trećeg Đurđevića, 1421. godine, stara vlasteoska porodica Đuraševića –Crnojevića, čiji su članovi još u doba srpskog carstva bili na visokim položajima, postaje tada važan činilac u društvenim zbivanjima u Zeti. Lješ Crnojević je vojvoda despota Stefana i sa bratom Đurđem, takođe vojvodom, stoluje u utvrđenom gradu Žabljaku, nazvanom po njima Žabljak Crnojevića, blizu ušća rijeke Morače u Skadarsko jezero. Kako je vremenom slabila moć Despotovine, Crnojevići su se sve više osamostaljivali. Na zboru 1445. godine, održanom na Vranjini, Crnojevići su zauzeli prvo mjesto među tadašnjim velemožama i prvacima. Mletačko pokroviteljstvo bilo je samo nominalno, pa je Crnojevićima pružalo veće mogućnosti samostalnog upravljanja zemljom, rješavanju političkih pitanja, otklanjanja teškoća u uspostavljanju državnih institucija, crkvene organizacije i umjetničke djelatnosti.
Crnojevići su oduvijek pokazivali veliki interes za život crkava i manastira, pa su se starali da ih održe i na Skadarskom jezeru i suprotstave se nadiranju Rimokatoličke crkve, koja je tada agresivno nastupala prema pravoslavnim vjernicima i Crkvi. Brinuli su o zetskom mitropolitu, koji je sa Prevlake, stigao u Manastir Kom. Sem toga, oni sami podižu mnoge crkve i manastire i u to vrijeme su u Zeti jedini pravi pokrovitelji Pravoslavne crkve. Na umjetničkom polju pojavili su se odmah poslije smrti Balše Trećeg i izgubili kada su Turci osvojili Crnu Goru 1496. godine. Njihova umjetnička djelatnost može se podijeliti na dva perioda. U prvom, koji obuhvata vrijeme vladavine Ivana Crnojevića, usredsređeni su na izgradnju utvrđenih gradova i malih jednobrodnih crkava u njima. Tada podižu i matični manastir na ostrvu Kom, oko dva kilometra zapadno od svoje prestonice Žabljaka. U drugom periodu pokazuju veće ambicije da kao poslednji samostalni vladari obilježe svoju vladavinu značajnijim manastirima i crkvama.
Manastirska crkva na Komu posvećena je Uspenju Bogorodice i podigli su je Đurađ i Lješ Crnojević između 1415. i 1427.godine. Ona im je poslužila i kao grobna crkva u kojoj su i sahranjeni. U crkvi su četiri groba jedan pored drugog. Dva imaju natpise. Na Lješevom grobu, na običnoj ploči je napisano: „Sia ploča, despota Stepana voevode mu, Lješa Crnojevića”. Pored Lješevog, i grob „gospođe Mare”, takođe, ima natpis. Jedan od dva groba bez natpisa vjerovatno pripada ktitoru crkve, a to je Đurađ Crnojević, Lješov brat.
Velika manastirska porta je oivičena kamenim zidom u kome je bilo nekoliko manastirskih zdanja. Pored istočne prostorije je stari ulaz u manstir od isklesanog kamena. Očigledno je da su ove građevine sagrađene u vrijeme podizanja manastira u XV vijeku. Manastir nije dugo intenzivno živio, jer su padom Žabljaka 1478. godine Turci bili u neposrednom susjedstvu, tako da već 1485. godine Ivan Crnojević, u povelji o osnivanju Cetinjskog manistira prilaže manastiru Svete Bogorodice na Cetinju sva imanja koja su nekada pripadala crkvi na Komu. Ipak, to nije bilo i definitivno napuštanje manastira, jer je od 1520. godine manastir opet aktivan, da bi tokom XVII i XVIII vijeka gotovo potupno zapustio.
U manastirskoj crkvi na Komu sačuvano je nešto živopisa, onog iz vremena podizanje crkve i drugog iz XVI vijeka. Crkva je poslije podizanja svakako bila živopisna, ali je to slikarstvo uništeno. Ostala je očuvana jedino freska Bogorodice sa likom Hrista Mladenca na grudima. Nema sumnje da je manastir Uspenja Prosvete Bogorodice na Komu posjedovao mnoge ikone i dragocijenosti, kojim su ga Crnojevići darivali. Ništa od svega toga nije sačuvano. Sigurno su poslije pada Žabljaka te ikone i druge dragocjenosti prenesene u Cetinjski manastir o čemu svedoči Đurđe, sin Ivana Crnojevića.
U svom vremenu manastir je živio svojom punoćom. Bilo je to doba kada nam je manastir bio država, a oltar presto. Ovaj manastir nije moglo mimoići novo doba socrealizma, kada su manastir i crkve razarani i zatvarani za narod, a otvarani za stoku. Autor ovih redaka je 1970. godine sa prof. dr Jovanom S. Dajkovićem odnio fotografiju manastira Kom (kao i drugih manastira sa oboda Skadarskog jezera) ocu Justinu Popoviću koji je kada ih je pogledao, za trenutak pokušao sakriti svoje suze od naših pogleda i nakon par minuta kazao: „Bog sve vidi i sve prašta”. Prepodobni otac Justin noć je proveo u razgovoru sa fotografijama. Kazao nam je da mu je noć bila duga.
Krajem XX vijeka, tačnije 1998. godine uz blagoslov mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, obnovljen je monaški život u manastiru koji danas „živi” svojom punoćom, jer život u njemu budi našu svijest i saznanje ko smo i od koga smo. Ono što se ne može zaobići i ne smije zaboraviti je da je u Manastiru Kom 31. januara 1831. godine od prizrenskog mitropolita zamonašen, rukopoložen i proizveden u čin arhimandrita Rade Tomov. Inače, Skadarsko jezero sa svojim manastirima ima značajno mjesto i ulogu u srpskoj duhovnosti i crnogorskoj državnosti. Šest vjekova postojanja Manastira Kom svakako pripada slavi i ponosu Mitropolije crnogorsko-primorske. Značajno je navesti da je Manastir Kom za pleme Ceklin dugo bio amanet i zavjet.
Krsto J. Pejović