-Piše: akademik Zoran Lakić
Istorijska distanca je vrlo bitna za objektivno sagledavanje složenih istorijskih procesa svakog istorijskog perioda. Što je istorijska distanca veća – to su istraživačke mogućnosti povoljnije. U svim civilizovanim zemljama to je zakonski valorizovano, pa se tako često otvara pitanje da li zakonodavac ikada krši zakonsku proceduru, koju je sam sankcionisao. Predviđen je rok od 30 do 50 godina, od zemlje do zemlje – za čuvanje i zaštitu izuzetno relevantne arhivske građe. Drugo je, opet, pitanje ko utvrđuje taj rok. Posle tog roka – ne bi smjelo biti nikakvih zabrana korišćenja arhivske građe u demokratskim zemljama.
Često je to i najdragocijenija arhivska građa, bez koje bi bilo neozbiljno vršiti naučna istraživanja. Upravo zato je u novijoj istoriji najviše takozvanih „bijelih“ i „crnih“ mrlja u istoriografiji. Pojavljuju se i takozvane „tabu“ teme, koje su svjesno izbjegavane, jer nema pune istine – bez svih relevatnih arhivskih izvora. Upravo zato neke istorijske teme ili istorijski događaji – i danas su nerasvijetljeni, ili krivo pojašnjeni. Navešćemo samo neke drastične primjere hronološkim redom kako su se dešavali.
Pođimo prvo od ubistva kneza Danila u Kotoru 1860. godine. To su ondašnji mediji kvalifikovali kao događaj od međunarodnog značaja. U istoriografiju je ušao zvanični podatak: kratko i jasno. Optužen je Todor Kadić kojeg je sud u Kotoru osudio na smrt. U pravno uređenoj državi, kakva je bila Austrougarska, posebno u njenim Bečkim arhivima – nismo našli dva ključna dokumenta: žalbu na presudu i molbu za pomilovanje, a sasvim je izvjesno da se osuđenik koristio tim pravom.
Još drastičniji primjer je vezan za ubistvo legendarnog komandanta Crnogorske vojske uoči Prvog balkanskog rata 1912. godine. Zvanična verzija je bila da je divizijar Blažo Bošković – izvršio samoubistvo. Komisija patologa je, nakon sto godina od njegove smrti dala svoj stručni nalaz da je imao pet-šest prostrijelnih rana. Drastično je opovrgnuto zvanično saopštenje o njegovoj smrti, koja je bila organizovana i nasilna.
Sledeći primjer mogla bi biti kapitulacija Crne Gore u Prvom svjetskom ratu 21.1.1916. godine. Još uvijek su prisutna sporenja u našoj istoriografiji o formalno-pravnom činu kapitulacije Crne Gore – prvi put u svojoj dugoj istoriji. Nije sporno da je Crna Gora bila okupirana i da je bila izložena zločinačkom stradanju okupatora. O svim tim pitanjima je opširno pisala ondašnja štampa u prvom redu zainteresovanih velikih sila. Bilo je tu i analitičkih tekstova, čiji stavovi su se preselili u nacionalne istoriografije. Ostao je, međutim, sporan sami čin kapitulacije Crne Gore, iz čega su proizašle posledice.
Radi pojašnjenja, navodimo da u aprilskom ratu 1941. godine nije kapitulirala Jugoslavija. Akt o kapitulaciji Vojske Jugoslavije – nije potpisao njen suveren, koji je zajedno sa Vladom došao u London. Preko tog suvereniteta, Kraljevina Jugoslavija je sačuvala svoj državni suverenitet, pa kasnija FNRJ - nije morala da traži međunarodno priznanje, jer nije tretirana kao nova država.
Sve se to mnogo bolje vidi s naše današnje pristojne istorijske distance – zavaljujući arhivskoj dokumentaciji, koja je pomogla da se svi ti složeni istorijski procesi – objektivno sagledaju i bez pogubnog pritiska politike. To, međutim, nije slučaj, sa periodom antifašističke borbe 1941–1945. godine, a pogotovo s periodom posleratne izgradnje tzv. novog društva. Tek tada nastaju brojne „tabu teme“ i „bijele“ i „crne“ mrlje u istoriografiji. Dijelom zbog nedostupnosti relevatne arhivske građe, koja se čak i svjesno uništava. A dijelom i zbog istorijske distance. Isuviše je blizu taj period, za koji još uvijek ima novih svjedoka. Ako je na globalnom planu, takoreći – direktno-jedan narod od nacionalnog srpskog morao da se transformiše u nacionalno crnogorski i to stoprocentno, otvorilo se pitanje kako su nastali nacionalni Srbi i odakle su to došli nacionalni Crnogorci? Na takav način nije se mogao objašnjavati sukob sa Informbiroom 1948. godine, pa brojni „slučajevi“ poput slučaja Milovan Đilas; zatim Aleksnadra Rankovića, pa kasnije naši lokalni slučajevi u maloj Crnoj Gori itd. itd.
Sve dotle dok se sva arhivska građa ne stavi na uvid stručnjacima, koji znaju da je čitaju – i dalje će biti „tabu tema“ i „crnih“ i „bijelih“ mrlja u našoj istoriografiji. Mora se poštovati Zakon o arhivima i arhivskoj građi. Mora se ubrzano ići i na osvajanje stvaralačkih sloboda. A to znači i poštovanje istorijske distance. Njegoševa poruka: ,,Ko na brdu, ak’ i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom’’, odnosi se i na ovo naše vrijeme, i na svako dolazeće vrijeme.