Kotor je moja obaveza, da budem promoter ovog grada i Festivala KotorArt, da im kažem koliko je Crna Gora nešto posebno i nevjerovatno, i da oni moraju doći da svoj talenat i energiju podijele sa nama, ali ja onda očekujem od Crne Gore da mi pruži podršku na tom putu u svemu što je potrebno
Violinista Roman Simovićn nastupio je na Don Brankovim danima muzike zajedno sa istaknutom pijanistkinjom Olgom Sitkovetski, violončelistima Đovanijem Njokijem i Draganom Đorđevićem, violistkinjom Milenom Simović i violinistkinjom Aljonom Bajevom, spajajući muzikom Veliku Britaniju, Francusku, Italiju, Rusiju, Kazahstan, Srbiju i Crnu Goru. U trosatnom koncertu u Crkvi Sv. Duha ovi vrhunski umjetnici priredili su nezboravno veče izvodeći „Klavirski kvintet u A-duru br.2, op.81“ Antonjina Dvoržaka i „Gudački kvintet u C-duru, D.956, op.posth. 163“ Franca Šuberta, dok je gost koncerta Nemanja Radulović, violina, zajedno sa Đorđevićem i Sitkovetskom izveo „Elegični trio u g-molu, br.1, za klavir, violinu i violončelo“. Ovaj obiman i zahtjevan program zahtijevao je veliku koncetraciju, energiju, vještinu, znanje i umjetnički žar, što su muzički sladokusci i osjetili, a da pritom nisu ni znali da umjetnici nastupaju bez honorara. Bio je to njihov način da podrže KotorArt.
-Počeli smo u 22 sata, a završili u 01 sat, nismo imali bis, jer poslije tako ozbiljnog djela kao što je Šubert „Kvintet za dva čela“ koji traje oko 50 minuta, govori sve za sebe, tu nema potrebe ništa da se dodaje. Aljona, Milena, Olga, Dragan,Đovani - mi smo pravi „Dream Team“. Nevjerovatna atmosfera, puno je mojih prijatelja došlo i jako dobrih muzičara, a najteže je svirati pred svojim kolegama, muzičarima, to nije lako. Publika je na kraju ustala, imali smo ovacije, teško je opisati taj osjećaj, pored toga ništa drugo nije ni potrebno. Oni su osjetili naše vibracije, našu energiju, samo mi muzičari znamo koliko je vremena potrebno i šta sve zahtijeva da se spoji jedno takvo djelo kao što je Gudački kvintet Franca Šuberta, kaže Simović za „Dan“.
● Otkud saradnja sa Aljonom, Olgom...?
-Aljonu poznajem od 2000. godine, kada sam je prvi put čuo u Moskvi, bio sam zapanjen njenim nevjerovatnim talentom, tada je imala 15 godina. Onda smo silom prilike išli zajedno na veliko takmičenje Vijenjavski u Poljskoj 2002. godine. Ona je bila veliki moj konkurent i na kraju je bila pobjednica, imala je 16 godina, a ja 20, dobio sam srebrnu medalju. Od tada se družimo, jako se rijetko viđamo, ali sjetio sam se Aljone zato što je ona zaista posebna, divan kamerni muzičar, lijepo je od nje što je pristala da dođe pod uslovima koje mi trenutno možemo da joj pružimo, koji su finansijski trenutno jako loši. Ona zaslužuje mnogo više. Svi oni su bukvalno došli kao moji prijatelji, skoro pa da su volontirali i jako sam im zahvalan na tome. Olga je velika umjetnica, velika naša prijateljica, čast mi je da je poznajem, neko ko mi je kao profesor – od nje dobijam divne savjete, sa njom pripremam svaki veći koncert sa orkestrom, neko kome vjerujem kao muzičaru. Dragan je blizak čovjek, član Kvarteta „Rubikon“ koji je postojao deset godina. Nažalost, bilo je teško uskladiti sve naše karijere koje su skroz drugačije, „razbacani smo“ po Evropi. Miloš Petrović, violina i Branko Kabadajić, viola sad žive u Bambergu...
● Da li Vam je smetala velika vrućina, s obzirom da ste na sceni zvučali perfektno?
-Sala u Crkvi Sv. Duha je posebna, ima nešto specifično iako je mala, uslovi nisu idealni za koncerte, instrumenti stradaju, vrlo su osjetljivi – ja sviram na „Stradivariju“ koji je star preko 300 godina, drugi ljudi takođe sviraju na unikatnik instrumentima koji su užasno osjetljivi. Nije lako, evo i Nemanja Radulović je obratio pažnju na to da je vlaga prevelika. Mi nemamo idealne uslove, nemamo pravu koncertnu dvoranu, neamo je ni u Podgorici, a kamoli u Kotoru, ali zato imamo tako divne crkve, trgove, katedralu, Sv. Tripuna, imamo gdje da pravimo koncerte, samo nam treba podrška, da neko shvati da je KotorArt jedini festival tog tipa u Crnoj Gori koji to zaslužuje.
● Titula Ambasadora KotorArta obavezuje Vas da u svijetu promovišete ovaj Festival - na koji način ćete to raditi?
-Već sam razgovarao sa vodećim svjetskim Kvartetom „Eben“, pitao sam i Evgenija Kisina da dođe u Kotor i on je izrazio želju da dođe, međutim, on je neko ko ne svira koncerte ako je previše vruće, to je nažalost u Kotoru slučaj. I na našem koncertu je bilo jako teško svirati u Crkvi Sv. Duha, zato što je ogromna vlaga, suviše je vruće, a to je veliki problem pogotovo za gudačke instrumente. Ljudi su bukirani dvije tri godine unaprijed, ali samim tim što sam bio u Londonu osam godina, upoznao sam velike umjetnike, imao sam prilike da radim i sa dirigentom Valerijem Gergijevim, Jiržijem Belohlavekom, sa solistima i velikim ljudima – Leonid Kavakos, Šlomo Minc, Itamar Golan, Julijan Rahlin, Miša Majski... Kotor je moja obaveza, da budem promoter ovog grada i Festivala KotorArt, da im kažem koliko je Crna Gora nešto posebno i nevjerovatno, i da oni moraju doći da svoj talenat i energiju podijele sa nama, ali ja onda očekujem od Crne Gore da mi pruži podršku na tom putu u svemu što je potrebno.
● Kakav je to Festival Verbije u Švajcarskoj na koji idete svake godine?
-Kako to mi muzičari kažemo, Verbije je Meka svih festivala, tu imate na jednom mjestu sve svjetske umjetnike. Na planini u ne tako idealnim uslovima u smislu da imaju idealnu dvoranu, ali to razumijevanje i ta podrška koju imamo tamo, to je ono na šta treba mi da se ugledamo. Uvijek se sve svodi na novac na kraju, takav novac postoji i ovdje, ali je stvar u tome kako je on raspoređen. Drugačije je kod nas, ovdje su drugi prioriteti, ali i to je problem zato što mi zaista imamo talente i pojedince u koje vrijedi ulagati, zato što ćemo otići. Onda ćete da imate nešto drugo, ali nećete imati ovo, nešto što je vrijedno i potrebno Crnoj Gori, zato što ovoj zemlji to fali. Ako želite da pratite moderne tokove, želite u Evropu, treba da shavtite da u Evropi sve to već postoji mnogo godina i jako dobro funkcioniše. Mi uvijek imamo važnije stvari, razumijem da nije lako, ali treba skrenuti pažnju i stalno pričati o tome, to je naša velika rak-rana. Verbije traje malo duže od KotorArta, svi najvažniji muzičari u svijetu su tu, mnogi umjetnici koji se okupe da sviraju kamernu muziku i to je ono što ja radim već drugu godinu zaredom, nadam se da će se ta tradicija u Verbijeu nastaviti. Ima nas mnogo, teško je dobiti svoje mjesto, a mi učimo jedni od drugih, time što slušamo i gledamo jedni druge mi napredujemo, ti veliki umjetnici vas inspirišu, prenosimo uzajamno znanje, iskustvo.
M.D.Popović
Misija ambasadora KotorArta
-To će da bude borba, kao i svake godine, pomoći ću Ratimiru Martinoviću koliko mogu, iako on ima mnogo veće iskustvo u vođenju Festivala. Sa svojim kontaktima i enegrijom probaću da privučem što više ljudi u Kotor, tako da nema odustajanja, nema predaje. Sve je to timski rad, ambasadori KotorArta Stefan Milenković, Miloš Karadaglić, a i Nemanja Radulović, samim tim što dolazi tu i čim nam je podario onako nevjerovatan koncert. Odavno nisam vidio takav talenat, kao da je rođen za violinu, kao da je dio njegovog tijela. Zahvaljujemo menadžmentu kompanije „Luštica Bej“ što je podržao koncert u Kotoru, kazao je Simović pred svoj odlazak u Švajcarsku na istaknuti Festival Verbije, a zatim u Italiju, Englesku...
Milena partnerka i velika podrška
Kako je to kada nastupate u kamernom sastavu, čija je članica i Vaša supruga?
-Milena je moja supruga sa kojom u posljednje vrijeme sve više sviram, nevjerovatan talenat, sjajna energija. Ona je porijeklom iz Crne Gore, ali je cijeli život provela u Beogradu. Upoznali smo se u Kotoru, u Muzičkoj školi, to je sudbina, jer, evo, Kotoru se uvijek rado vraćamo. Velika mi je podrška, neko sa kim volim da sviram, a nije to lako. Milena i ja smo svirali duet u Zadru, onda smo otišli u Švajcarsku, nastupao sam sa velikim ljudima, sada poslije Kotora opet idem u Švajcarsku, a ona za Italiju, gdje se zatim opet okupljamo. Ne biste vjerovali gdje smo sve bili u posljednjih mjesec dana. Skoro da čovjek ne može fizički to da izdrži, ali to je dio našeg posla.