Nastupom rumunskih pisaca Lučijana Aleksijua i Slavomira Gvozdenovića, i besjednom prof. dr Siniše Jelušića povodom 170 godina ,,Gorskog vijenca”, u Budvi je završena kulturna manifestacija ,,Ćirilicom”, koju su uspješno organizovali JU Narodna biblioteka iz Budve i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore.
Završno veče manifestacije obilježila je besjeda prof. dr Siniše Jelušića, koji je pored ostalog, kazao da je jedno od ključnih pitanja, kada je riječ o ,,Gorskom vijencu”, da je Njegoš prvih decenija, do relativno skoro, bio kultni pisac na jugoslovenskom prostoru. Poslednjih godina vrlo izrazito, na određenim prostorima, Njegoš dobija krajnje negativno određenje, pa čak i u svojoj Crnoj Gori, istakao je Jelušić.
-Zaključujem, da ti ljudi ne razumiju ono fundamentalno kod Njegoša, a najdrastičnije u svemu tome je, da se on svrstava u genocidne pisce, a to mišljenje na žalost, imaju i neki naši, crnogorski kvaziintelektualci, kazao je Jelušić. Njegoš je najdublji regionalni pjesnik, smatra on.
-Tu se uspostavlja jedna vertikalna relacija između Boga i Pjesnika, posredstvom koga se prenosi ta najdublja filozofska ideja istine bića, istakao je prof. Jelušić. On se osvrnuo i na čuvenu Ničeovu misao. To ,,ništa”, smatra on, pokazuje da su izgubljene bilo kakve visoke i velike vrijednosti koje imaju karakter pravednosti, istine i slobode i da smo došli do onog potpunog relativizma u kom je sve dopušteno i sve moguće.
-Znači, nema kriterijuma šta je dobro, a šta nije, šta je istinito, a što lažno, što je u velikoj mjeri karakteristika vremena u kome živimo. Sada se postavlja pitanje kako u našem vremenu iz tog ugla čitati Njegoša, koji u sebi sadrži, u samom temelju, potpuno drugačiju ideju. To se može pokazati i na analizi naslova koji je on skicirao kao moguće za ,,Gorski vijenac”. Znamo da su to varijante naslova ,,Izvi iskra”. Taj pojam iskre je ključan za Njegoša jer je povezan sa lučom i svjetlošću – smatra on. Ističe da moramo imati u sebi nekakav ubod i ranu koja nas muči, a iz toga nam proizilazi kreativnost.
-Kada je riječ o ,,Gorskom vijencu”, važno je, da Njegoš baš u njemu, koji je objavljen 1847. godine, nesumljivo prihvata načela Vukove reforme, ali izuzetno mudro, ostaje pri velikoj staroslovenskoj tradiciji koja je izuzetna, a to je tradicija koja baštini Oktoih. Njegoš u ,,Gorskom vijencu”, koristi to ogromno bogatstvo. ,,Gorski vijenac” u sebi sadrži izuzetnu interpretaciju raznih vidova kulture i to je izuzetno, istakao je Jelušić. Tu se govori o crnogorskoj patrijarhalnoj, odnosno srpskoj kulturi, ali istovremeno i o katoličkoj kulturi Zapada, gdje je Venecija veoma prisutna, kao i o turskoj i islamskoj kulturi.
-Taj islamsko-turski dio je veoma zanimljiv, jer je dio aktuelnih i najžešćih sporenja. Ni jedan islamski autor, književnik, pjesnik, tvrdim bez ostatka, nije kao Njegoš do te mjere afirmisao, kao u stihovma, koji su vezani za Mustaj Kadiju – smatra Jelušić.
A.Ć.
Paradoks
Glavni paradoks ,,Gorskog vijenca”, ,,Luče mikrokozme” i Njegoša uopšte, je kako ćemo iz jednog ugla nereligiozne, ili nihilističke pozicije, čitati najdublje religizno djelo, zapitao se profesor Jelušić. To je konflikt čitanja, koji je, kako kaže, nepremostiv i ključni problem.
-Ali, uprkos svemu tome, ovo je djelo u najvišem smislu enciklopedija crnogorskog života i crnogorske istorije i neupitno se pokazuje na našim prostorima kao djelo najdubljeg psihološkog, religiozno-hrišćanskog i etičkog značenja, djelo koje naročito svojim utemeljenjem pojma slobode ima opšte humanističko značenje, koje nadilazi granice Crne Gore - kazao je u besjedi o 170 godina ,,Gorskog vijenca” prof. dr Siniša Jelušić.