-Autor: Boris Dežulović
Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluvo doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, došao Mujo s gadnom dijagnozom kod doktora, ko veli po drugo mišljenje. Pogledao hećim nalaze, sve uzdišući i hmhajući, pa će ovako: „Žao mi je što vam moram to reći, ali po svemu što vidim, gospodine Mujo, vama je ostalo šest mjeseci života, najviše godinu dana.” „Godinu dana života?!”, vrisnuo Mujo od užasa. „A od čega, dragi moj doktore?”
To bi, eto, trebalo istraživati, tu bi granu medicine valjalo ustanoviti: da se jednom zasvagda otkrije od čega ljudi u Bosni i Hercegovini žive. Pala mi je na pamet ta revolucionarna ideja nekidan, kad sam naišao na možda i ponajbolji naslov u cjelokupnoj povijesti bosanskohercegovačkog novinarstva – a imati najbolji naslov u povijesti žurnalizma koje je ispililo urednička remek-djela poput „Požarima se crno piše” uopšte nije zajebancija – pa čitajući jedan sarajevski Dnevni avaz ugledao nadnaslov „Istražili smo”, a pod njim masnim slovima ustobočen naslov: „Kako ljekari znaju od čega je neko umro?”
„Kako ljekari znaju od čega je neko umro?!”
Pa sunce ti je.em i svu s njim sunčevu energiju fotosintetiziranu u organske molekule lišća one bukve od koje se pravi papir za novine što istražuju kako ljekari znaju od čega je neko umro! Ja, recimo, da imam para i da sam vlasnik ,,Oslobođenja’’, toga bih uredničkog genija odmah doveo, pa mu dao deset najboljih ljudi i neograničeni budžet za istraživačke specijale. „Istražili smo: kako hodža u Kladnju zna u kojem je pravcu Kaba u Meki?” „Istražili smo: Kako na teletekstu OBN-a znaju da će Nazar u večerašnjoj epizodi odsjeći kosu da je zla majka ne bi udala za bogatog Cabbar-agu?” „Istražili smo: Kako termos-boca, majku joj je.em, zna kad je ljeto, a kad je zima?” Neslućeni su, kako vidite, potencijali istraživačkog novinarstva u Bosni i Hercegovini.
U senzacionalnom istraživačkom specijalu „Kako ljekari znaju od čega je neko umro?”, na primjer, dalo se pročitati kako se u Službi za patologiju Kantonalne bolnice Zenica – citiram – „u obdukcionoj sali svakodnevno otkrivaju uzroci smrti ljudi koji su se do juče smijali, uživali u životu, trčali, radili”. Naravno da u istraživačkom specijalu pod naslovom „Kako ljekari znaju od čega je neko umro” nijesmo saznali kako ljekari znaju od čega je neko umro: najbliže toj tajni novinar je stigao kad mu je načelnica zagonetno dobacila kako oni na Patologiji „nastoje povezati stvari da bi se otkrio uzrok smrti”. Ali to ionako nije važno, to mi je, kako rekoh, samo dalo ideju.
Dakle: „Istražili smo - kako ljekari znaju od čega je neko živio?”
To bih, eto, bosanskohercegovačkom novinarstvu i medicini ja dao da malo pročačka i istraži. To od čega će Bosanac te Hercegovac na svom koncu umrijeti, to znamo, nema se tu šta puno mudrosrati - il` je metak il` je rak, il` je čakija il` je rakija, pete nema, ne trebaju za to studije medicine i Služba za patologiju – ali kako zapravo Mujo živi, i od čega, dragi moj doktore, e to je izazov za patološko novinarstvo i istraživačku medicinu. Da skratim: Služba za vivisekciju.
Vivisekcija, naime, dođe obrnuto od patologije, patologija se radi na mrtvo, a vivisekcija na živo, patologija otkriva od čega je neko umro, pa bi vivisekcija imala otkriti od čega neko živi.
Služba, dakle, za vivisekciju, tako sam ja to zamislio: kantonalna neka bolnica, podrum, čekaonica, davno uveli fikus i mali pendžer na prljavom zidu, „doardan”, „alejkumselam”, „ja imam zakazano za devet”, „u redu, izvolte”, pa nevelika sala cijela prekrivena svijetloplavim keramičkim pločicama od kojih, kako je red i običaj, nedostaje svaka deseta, a nasred sale ležaj, zapravo više stol od inoksa. Mujo onda skine svu odjeću sa sebe i legne, a doktor ga zareže skalpelom – „je l’ boli?”, „boli”, „dobro je dok boli”, u šali će doktor, „ne bi valjalo da vađenje želuca naživo ne boli” - i nakon sat vremena detaljne vivisekcije vrati hećim organe unutra, pa ga zakrpi i otpremi s nalazom u kojem komplikovanim doktorskim rukopisom piše: nešto, nešto, pa još nešto na latinskom - ne može se, jasno, iščitati šta tačno, ni Plinije Stariji ne bi to razumio – tek na kraju ono poznato „b. o.” i, naravno, „uzrok života: nepoznat”.
U normalnoj medicini, naime, „b. o.” hoće reći „bez oboljenja”, dočim u vivisekcijskoj medicini to znači „bez objašnjenja”. „Od čega, dragi moj doktore?”, „pojma nemam, dragi moj Mujo!”.
Od čega dakle živi dobri Mujo – ako se uopšte slažemo da je ta pojava, u nedostatku drugog, barem u statističkom smislu život - od čega žive Bosanci te Hercegovci, od čega živi Bosna i Hercegovina, poslednji je ozbiljan izazov za svjetsku nauku i bosanskohercegovačko istraživačko novinarstvo. Dođe tako Mujo naposletku s nalazom i uputom, „doardan”, „alejkumselam”, „evo mene poslali s Koševa, iz Vivisekcije, kažu da ovi nalazi idu vama”, „dobro, dajte to ovamo”, s dosadom u glasu kaže onda gospođa iz Agencije za statistiku BiH.
Ispalo tako, da skratim priču, kako po službenim podacima Agencije za statistiku od tri miliona sedamsto i nešto hiljada stanovnika Bosne i Hercegovine radi njih svega sedamsto i nešto hiljada, odnosno da ravno tri miliona ljudi u BiH ne radi ništa. Ne zna se, shvatili ste, kako i od čega. Od tih, pak, sedamsto i nešto hiljada zaposlenih, u državnoj službi, politici i administraciji radi gotovo trećina, nekih dvjesta dvadeset hiljada ljudi, i to ne računajući one koji ne primaju platu iz budžeta, ali čije firme i agencije rade direktno s državom. U svemu – ukrali su mi ideju na portalu Al Džazire, pa izračunali u istraživačkom specijalu pod radnim naslovom „Kako ljekari znaju od čega neko živi?” – kad se zaposlenima u državnoj službi pridoda osamsto dvadeset hiljada penzionera, više od dvjesta hiljada ratnih vojnih invalida i članova porodica poginulih, pola miliona nezaposlenih s naknadama i zdravstvenom zaštitom, te korisnici raznih oblika socijalne pomoći, u Bosni i Hercegovini od državnog budžeta živi gotovo dva miliona ljudi, odnosno pola države.
Pa sunce ti je.em i svu s njim sunčevu energiju fotosintetiziranu u organske molekule lišća one bukve od koje se pravi papir za novac u državnom budžetu! Odakle? Kako? I od čega, dobri moj doktore? Nemaju odgovor ni medicina, ni istraživačko novinarstvo. Četiri petine države ne radi, pola je na državnom aparatu, po svemu, dakle, Bosni i Hercegovini je ostalo šest mjeseci, najviše godinu dana.
Eh, od čega. Najbliže toj tajni bićemo kad načelnica koševske Vivisekcije zagonetno dobaci kako u Bosni i Hercegovini „nastoje povezati stvari”. Jer u tim stvarima – i njihovom povezivanju – nema boljih od Bosanaca te Hercegovaca.
Svaki, što da vam kažem, doktor. Načelnik.
wwwbuka.com