-priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
Arhimandrit Sava, u nastavku svog zapisa, kaže da eparhija Raško-prizrenska „obuhvata ove varoši: Prizren, Prištinu, Ljumu, Gnjilane, Janjevo, Vučitrn, Mitrovicu, Oraovicu, Peć, Đakovo, Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varoš, Bijelo Polje, Rožaje, Berane, Plav, Gusinje i Skadar, a Podgorica, Spuž, Žabljak, Bar i Ulcinj, to je otišlo od prije 8 godina pod Crnu Goru”. Dalje arhimandrit Sava navodi:
– Poslije ukinuća Srpske patrijaršije, 13. septembra 1766. godine, ostale su hiljadama kuća duže vremena bez arhijereja i popova, pa tada se gotovo svi Srbi, preko 200 sela, u Gori i Ljumi, na jugozapadu od Prizrena, isturčiše.
Za ovih nesrećnih 120 godina po padu patrijaršije zna se da su mitropoliti prizrenski bili: Gavrilo, Sofronije, Evsevije, a, po njegovoj smrti, 1789. godine, ostala je prizrenska mitropolija prazna 18 godina, ali je bila za to vrijeme pod nadzorom mitropolita novopazarskog Janićija, rodom Srbina, iz Novog Pazara, čija se eparhija bila otegla čak do beogradske eparhije – do Kruševca i Čačka, do iza Ohrida i do Jadranskog mora, pa tek 1807. godine postao je on stalni mitropolit raško-prizrensko-skenderijski, s titulom i „egzarh Gornje Mezije”. Po smrti ovog sv. arhipastira, 1818. godine, došao je dečanski arhimandrit, Srbin iz Kumanova, Zarija, a po smrti ovoga, 1830. godine, došli su opet sledeći arhipastiri, Grci: „Ananije 1836. godine, Gerasim od 1836. do 1837. godine, Sineksije od 1837. do 1840. godine, Ignjatije od 1840. do 1849. godine, a te godine dođe za mitropolita prizrenskog sadašnji vladika Meletije.
Rimokatoličke vjeroispovijesti Albanezi ili, bolje reći, pokatoličeni Srbi, koji su zaboravili i ne znaju svoj jezik, imaju jednu osnovnu školu, u kojoj predaju na talijanskom jeziku maloj djeci, od koje opet svako zna govoriti srpski, a italijanski nijedne riječi ne zna. Od prije nekih godina nijesu imali više đaka u školi od 26, i ovu školu pomagao je austrijski car.
Ovdje oni imaju i jednu crkvu, hram Sv. Dimitrija, koja je bila razvalina do krimskog rata, pa tada francuski konzul, iz Skadra, dođe s nekakvim sultanskim fermanom u Prizren, te ote ovu crkvu od pravoslavnih i predade je rimokatolicima isto onako, kao ono što i Cincari oteše Sv. Spas. Tog je vremena ta ista propaganda, austrijsko-francuska i u manastiru Dečanima probala da li može silom ili obećanjima i davanjem uspjeti, da se spominje pri bogosluženju rimski papa. Rimokatolici su sada podigli tu: školu, crkvu i mitropoliju, pa i zvonaru, ali im zvona ne dadu Turci da namjeste.
Oni ovdje imaju i episkopa, koji ima pod svojom upravom 7 parohija, a to su: 1. Prizren, 2. Đakovica, 3. Peć, 4. Zumbi, 5. Martur, 6. Janjevo i 7. Zera. No ovaj zapadnjački episkop ovdje u Prizrenu, po imenu nekakve stare njihove Mitropolije skopljanske, još iz vremena srpske carevine – titulira sebe skopljanskim mitropolitom, a u Prizren su tek u novije doba došli, gdje doskora nikada nijesu imali nijedne stalne kuće rimokatoličke.
Zapadnjačka propaganda, u ovim srpskim predjelima, uz pomoć Rima, Austrije i Francuske, drži, piše i javno govori, da joj je sada Prizren krajnja predstraža katoličke crkve – prema pravoslavnom istoku – zapisao je, između ostalog, u svom opširnom zapisu arimandrit manastira Visokih Dečana, Sava.
Knjiga, hrestomatija „Prizren – carski grad”, sadrži i tekst Branislava Nušića, koji je pod naslovom „S Kosova na sinje more”, objavljen u Beogradu, u Električnoj štampariji P. Đurčića, 1902. godine. Prenijećemo i dio tog teksta, u kome na početku Nušić, pored ostalog, kaže:
– Neka se Stambol ponosi svojim veličanstvenim zagrljajem sa Bosforom; neka se Jedrene ponosi mnogobrojnošću minareta, Solun živošću svoje pećine i susjedstvom sa Olimpom, Skoplje svojom junačkom prošlošću, Ohrid svojim lijepim i prostranim ribnjakom, a Skadar šarenilom svoga pazara i čaršije, Prizrenu će ipak ostati čime će se iznad svih ponijeti i uznijeti.
Ako priznate da Turčin zna uživati, onda ga bar pitajte šta jedno mjesto ili grad čini lijepim. On će vam odgovoriti: „Lijep teferič i dobra voda”. I ako je tako, onda je Prizren grad nad gradovima i varoš nad varošima, jer, upravo, ta dva uslova i ima Prizren: lijep teferič i dobru vodu.
Sa svakog prozora, sa svakog čardaka u Prizrenu, okreni se lijevo ili desno, gledaj pred sobom, ili za sobom, pa ćeš uzdahnuti i zadiviti se i ljepoti što ti je oko dogleda, ljepoti kakvu ćeš rijetko naći. Rijetko, zaista, jet tu ljepotu ne čine samo visoke planine, plodna polja, pitome doline, okićeni lugovi, bistre rijeke, vesele rječice, već je čine one raznolikosti i protivnosti prirode, koje su tako blizu jedna kraj druge ređaju, te i čine da jedna slika drugu sve više ističe – zapisao je Nušić1902. godine.
(NASTAVIĆE SE)