Kad sam upisao vojnu akademiju i spremao se da krenem u Beograd, ovdje u Foči sam upoznao jednu curu – otvara srce Amir Reko – zvala se Azra, rodom od Ćosibegovića iz Čajniča. Bila je to moja prva i velika ljubav, kakvu čovjek valjda samo jednom u životu doživi.
Otišao sam u Beograd, svakodnevno sam joj pisao, pisala i ona meni.Tako jedno pola godine. Onda ja dođem u Foču kad sam dobio neki dopust, a Azre tu više nema – sticajem nekakvih, sada više nevažnih okolnosti, ona se udala i otišla u Sarajevo. Bio je to za mene pravi šok i sve to sam veoma teško preživljavao i nikad je nijesam prebolio ni zaboravio. I kasnije kad sam sreo moju suprugu, Fočanku Nuru, i kad sam se oženio i djecu dobio, Azra mi je bila u mislima i dovoljno je bilo da neko samo spomene to ime, pa da meni sijevne u grudima kao da me nož ubode i da se sve vrati i iz temelja me potrese.
Tako sve do 2008. godine. Došao ja iz Danske i u Sarajevu svratim kod jednog mog prijatelja. Tu bila njegova majka i još jedna stara žena. Kad smo poslije izašli u kafanu, taj prijatelj me pita:
– Znaš li, Amire, ko je ona stara žena što je bila u stanu sa mojom majkom?
– Nemam pojma.
– E, to ti je majka tvoje bivše cure.
– Koje, bre, moje bivše cure?
– Azre, iz Čajniča!
Mene kao da je grom udario, samo što se nijesam srušio sa stolice – kako pjesma veli: prva ljubav zaborava nema...
On mi tu onda ispričao da je Azra u Sarajevu, da joj je muž poginuo 1993. godine, da ima kćerku i sina i da je sve vrijeme rata sa njima izdržala u Sarajevu...
Hoću ja da vidim Azru!
Vidjeh ja Azru poslije 25 godina, vratih se u Dansku, razvedoh se, ostavih ženu i dvije stasale kćerke i oženih se sa Azrom!
Moja starija kćerka Amra je tamo u Danskoj završila medicinu i već radi u Kopenhagenu kao ljekar specijalista, a njenim stopama ide i mlađa Alisa, koja se i rodila u Danskoj. Nijesmo, nažalost, sada u dobrim odnosima, jer su moje kćerke ljute na mene. Moja prva supruga sve to nije mogla da shvati, pa me kaznila tako što je okrenula moju djecu protiv mene. Sve su to bolni lomovi, ali, šta ću, trpim i nadam se da će moje kćerke jednom ipak sve to shvatiti i razumjeti, da će i one osjetiti i uvidjeti šta je prva ljubav, i oprostiti mi...
Ne znam jesam li pogriješio, ne znam kako će ko to tumačiti, ali ja nijesam mogao da budem licemjer, da lažem i sebe i druge – poslušao sam srce i postupio tako kako sam postupio. Može me ko zbog toga i osuđivati, ali ja se ne kajem i uvjeren sam da će me mnogi, oni koji znaju šta je ljubav, razumjeti i shvatiti.
A mojoj Azri sam obećao da ću je do kraja života mučiti i kažnjavati, tako što ću joj sve ugađati, dotle da će se ona stalno kajati zašto se odmah nije udala za mene. Za sada uspijevam da ispunim to obećanje...
Sjutra: DOSTA JE BILO
MRŽNjE I DIOBA
Za jedne heroj, za druge izdajnik
Znam da i danas u Bosni ima mnogo onih koji smatraju da sam ja tada bio kukavica i da je moj postupak u selu Bučju bio izdaja, ali me to ne brine jer to su oni koji ne znaju ili neće da znaju, koji nikad u pravom smislu nijesu ni osjetili i shvatili šta je rat. Mene hrabre i još više utvrđuju u uvjerenju da sam postupio ispravno, kao čovjek, ogromna većina onih koji su kao i ja rat doživjeli kao najveće zlo koje čovjeka u životu može snaći, da ne postoji ništa čime se može pravdati jedna kap prolivene nevine krvi.
Piše: Budo
Simonović