Osamdesetčetvorogodišnji Veliša Kljajević, po starosti drugi žitelj živopisnog Kovrena, kaže da se hitno mora nešto preduzeti kako bi se mladi zadržali na selu, a ne da odlaze ,,trbuhom za kruhom”. On je ispričao da pamti i dobra i lošija vremena na selu... Uprkos svemu, ostao je u zavičaju i sačuvao ognjište, iako se sve teže živi.
– Problema je puno. Ostala su samo staračka domaćinstva. Onaj ko je mogao i imao gdje nije se dvoumio da mu noge vide puta. Najviše ih je otišlo put Podgorice. A gdje bi drugo, to je centar svega. Ljeto je, pa je, opet, malo naroda došlo u zavičaj, ali to nije ni primaći kako je nekad bilo – priča je Kljajević.
Selo Kovren je skoro zaboravljeno. Nema ko da obrađuje zemlju. Kljajević kaže da je broj grla stoke sveden na minimum.
– Rijetkost je vidjeti da neko čuva stoku – kaže naš sagovornik.
On dodaje da i u ovom selu, kao i u cijelom Vranešu, odavno hara ,,bijela kuga”.
Među neženjama su uglavnom stariji od 50 godina. Djevojke iz sela su odlazile da rade u Podgoricu ili na primorje i nijesu se vraćale.
– Mlađi svijet na selu koji bi trebalo da bude u punoj radnoj i životnoj snazi, uhvatila je apatija. Ljeti sjede ispred kuće, a zimi uz šporet. Ne vide izlaz – priča Kljajević.
Na Kovrenu se živi teško, ali je kraj prelijep.
– Na vrhu Vraneša naš kraj predstavlja vododjelnicu slivova Ljuboviđe i Ćehotine. Međutim, brojna okolna sela propadaju – ističe Milosav Kojović (77). On dodaje da je nekad bilo na desetine domaćinstva, a da je škola u selu brojila preko 100 đaka i radila čak u dvije smjene. Danas škola ima svega nekoliko đaka.
Nada je polagana u rekonstruisani regionalni put od Slijepač mosta prema Pljevljima, ali pomaka još nema. Ponadali su se boljoj ekonomskoj situaciji kada je počela izgradnja farme, međutim, i to zasad ne daje rezultate.
– Veliko je beznađe i očaj, a niko da pomogne – ističe Kljajević.
Problem je i loša putna infrastruktura, jer se do sela teško dolazi.
– Naročito je teško zimi. Kad padne kiša ili snijeg, onda su mnogi odsječeni od svijeta. A narod osiromašio i jedva sastavlja kraj s krajem. Uz to, loše je i snabdijevanje električnom energijom, tako da se dešava da nemamo struju i po nekoliko dana. Oni koji imaju ponešto mliječnih proizvoda, nemaju kome da prodaju. Otkupa nema, kao ni otkupne stanice ili stočne pijace. Zato ne čudi što se ljudi sele – pričaju naši sagovornici.
Kljajević kaže da treba pomoći mladim ljudima. Podstaći ih da se bave poljoprivredom. Dati im kredite, subvencije, obezbijediti siguran otkup proizvoda. Prije svega, treba ih stimulisati da sklapaju brakove kako bi se pospješio natalitet.
– Zemlja je veliki potencijal, ali nema ko da je obrađuje. Zato je krajnje vrijeme da se država pozabavi stanjem na selu. Kad su već fabrike u gradovima zatvorene, onda neka misle na selo – poručuje Kljajević.M.N.
Selo velikih slobodara
Kovren, kako navodi Kojović, važi i za selo koje je dalo veliki broj slobodara, ratnika i pregalaca. Prije svih Marka Sekulića, barjaktara iz ranijih ratova, kao i narodnog heroja Milovana Jelića, po kojem i osnovna škola u Pavinom Polju nosi ime. Tu su i sinovi Marka Sekulića, Radojica i Radoman, brojni Kljajevići, Jelići, Cakovići, Kojovići...
Znameniti zavičajci
Kovren, selo koje se nalazi na preko hiljadu metara nadmorske visine, iznjedrilo je veliki broj poznatih ličnosti. Svi oni s nostalgijom pominju odakle potiču. Zavičaju se vraćaju samo kad za to imaju rijetku priliku. Sjeća se Kojović kako se nekad srećno živjelo na Kovrenu, pred skoro svakom kućom čula se dječja graja. Čuo se i žamor žetalaca, buljuci ovaca i krda krava pasli su po livadama... Danas traju samo sjećanja.
– Kovren je uvijek prednjačio po broju obrazovanih ljudi. To su istinski intelektualci, ostvareni u svom poslu. Imamo šest doktora nauka iz našeg sela. S tim se malo ko može podičiti. To su dr Božidar Gajo Sekulić, bio je dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu, dr Jagoš Purić, koji je doktorirao atomsku fiziku i bio rektor Beogradskog univerziteta, pa zatim njegov sin dr Milivoje Purić, profesor na Biološkom fakultetu, pa do nešto mlađih doktora nauka dr Đura Đurovića, dekana Visoke poslovne škole u Beogradu i dr Vidrana Kljajevića, profesora u bjelopoljskoj Srednjoj stručnoj školi. Imamo i na desetine uspješnih ljudi u raznim oblastima – s ponosom ističe Kojović.
Hiljadu neženja
Hroničar zbivanja u Vranešu Tadiša Tale Leković (73), penzionisani učitelj, kaže da od Slijepač mosta pa do Vrulje ima skoro hiljadu i po neženja.
– Samo od Kovrena do Lekovine imamo 35 momaka. A najviše ih je u Lekovini i Grabu. Nažalost, nema ovdje djevojaka. Neće da ostanu da rade na selu i tu formiraju porodicu. Odoše da rade u nekom butiku, kafiću ili na piljari za mizernu platu. Muka velika nas je zadesila – ističe Leković.
On dodaje da su domaćinstva stara i malo ih ima. Od Kovrena pa do planine Žuber, na razdaljini od šest kilometara, zimi su uključena svjetla svega u tri kuće. Ne tako davno domaćinstva su bila ugledna, gajili su buljuke stoke, a sad nigdje da se čuje čaktar – priča Leković.