-Piše: Budo Simonović
Poslije tog jednog dvodnevnog mučenja, kad nas nijesu izvodili napolje, ja nađem jednu plastičnu kantu u nekom havarisanom vozilu tu ispred zatvora i pitam policajca, jednog koji je bio normalan i blagonaklon, da li mogu da je uzmem i kažem mu zašto mi treba. On se zaprepasti, očito čovjek nije znao kakve mi muke trpimo, dopusti mi da je unesem u ćeliju, sjeća se Milivoje Čarapić muka koje su trpjeli u goraždanskoj tamnici.
Mučno mi je i kad pomislim a ne da pričam kakve su to muke i poniženja i poslije bila, kako vršiti nuždu u tolikoj krcatoj ćeliji u kojoj su mi bile i majka, i strina, i snaha, i jedna rodica bliska, zajedno i muški i žene...Užas i sramota živa, ali sila boga ne moli, nije narod bez nevolje rekao: ne daj Bože šta se trpjeti može.
Inače, sve do decembra smo, punih pet mjeseci, živjeli u onome što se na nama zateklo kad su nas početkom jula doveli u zatvor, jer smo imali vrlo malo odjeće u zavežljajima koje smo ponijeli od kuće, a prvi put smo se okupali tek poslije više od mjesec dana. Tu u krugu ispred zgrade bilo je više havarisanih policijskih vozila. Tu su na blokove postavili neku prljavu bačvu, napunili je vodom i ispod nje naložili malo vatre da se ta voda ugrije, a kupali smo se onako napolju, iza jednog od tih havarisanih vozila. Prvo žene, pa mi muški.
Poslije tog kupanja svi smo zapazili kako nam intenzivno opada kosa – biće da je u onoj bačvi bila nekakva hemikalija, a ne isključujem ni mogućnost da je neko nešto i namjerno stavio u tu vodu, ali ko je u takvoj situaciji još mislio i o kosi. A zanimljivo je da se, uprkos svemu, uprkos jadu i praljavštini u kojoj smo živjeli osam mjeseci, niko nije čak ni ošugao!
Moj otac je tu u ćeliji dobio moždani udar. Prebacili su ga u bolnicu, oporavio se koliko je to bilo moguće u tim uslovima, ali kad je u decembru došlo do jedne razmjene zarobljenika njega nije bilo na tom spisku. Ipak, zahvaljujući jednom komšiji i prijatelju, Feridu iz Žužela, koji se u policiji nešto pitao za tu razmjenu, i on je sa majkom otišao iz zatvora.
Početkom marta 1993. godine pustili su i nas ostale iz tamnice tobož na slobodu, a o kakvoj se crnoj slobodi radilo dovoljno je reći da nijesi mogao nikud slobodno kročiti, a svako muslimansko dijete na ulici ti je moglo zalijepiti šamar da se ne smiješ živ čuti. Mogao te bilo ko ubiti ako mu se ćefne i da za to nikome računa ne polaže. Rasporedili su nas da živimo kod rijetkih Srba koji su ostali u Goraždu i odredili u neki radni vod te brigade koja je držala lijevu obalu Drine. Rintali po cio dan, sve što drugi, Muslimani, nijesu ni htjeli ni smjeli – mi smo morali. Od kopanja rovova do sječe drva. Na kraju su nas odredili da nosimo hranu njihovim borcima na položajima. Naravno, uvijek pod budnom pratnjom naoružanih vojnika...
Ta „sloboda-nesloboda“ u Goraždu za Milivoja Čarapića i dvadesetak njegovih rođaka i komšija iz sela Bučja potrajala je sve do 15. aprila 1994. godine. Živjeli su u stalnom strahu kad će nekome od razjarenih muslimanskih bojovnika pasti na pamet da ih pobije, ali i u velikom riziku od srpske artiljerije koja je gađala opsjednuti grad.
Sjutra: NE PUCAJTE, SRBI SMO!
Isposnici
A kako nam je bilo u tamnici, možda najbolje govori podatak da nas je malo ko mogao poznati kad smo izašli. Ja sam, recimo, kad sam dospio u zatvor imao više id 80 kilograma, a kad sam izašao ni šezdeset. Ili moj rođak Momčilo – vagao je 104 kila pa je spao na moju kilažu – da ga rođena majka ne prepozna – kaže Milivoje Čarapić.
I starice u tamnici
U grupi Srba iz Bučja, njih 31, koji su dospjeli u muslimansku tamnicu u Goraždu, većinu su činili stariji. Među njima i Anica Čarapić i Vukosava Begović, koje su uveliko bile zagazile u devetu deceniju života.