-Piše: Budo Simonović
Nijesu ubili ni Luku Begovića, ni Radoja Čarapića, i njima su kao i meni pucali pored glave. Kasnije smo shvatili da je njima, ustvari, bilo važno da oni ostali koje su držali zatočene u kući pomisle da smo pobijeni jer nijesmo htjeli ništa da priznamo i otkrijemo, da je sve to bio manevar da zastraše i pokolebaju one koji možda nešto kriju.
Bilo je tu poslije svega, novih muka i zlostavljanja. Natrpati u usta lišće: jedi, majku ti četničku, da vidim kako brstiš lišće! Ili nas nagonilo da udaramo i tučemo jedan drugoga, a ako opaze da nijesi udario najjače što možeš, slijedi ti deset udaraca od njih. Biju čim stignu i stalno po donjem dijelu tijela – nikako po glavi i obrazima, da se vidi i poznaje.
Dovedoše onda još dvojicu, tog mi rođaka Momira Čarapića, kojem su zbog nečeg neobjašnjivog i bezrazložnog bili posebno kivni, i Radana pokojnog Pljevaljčića. Momiru, bio tada ljudina, imao više od sto kila, zavrnuše košulju i majicu i na leđima mu jedan nožem ucrta polumjesec i zvijezdu, a poslije su ga toliko tukli da je jedan na kraju izdro kolac iz ograde i počeo ga mlatiti kocem po nogama i leđima dok nije pao i nije više mogao stajati na nogama.
Radana pokojnog, imao je tada 32 godine, legoše potrbuške preko nekakve stare fučije i onda se jedan poče igrati nožem oko njegovih ušiju. Kama, ona prava, oštra sa obje strane kao žilet, a vrh joj kao igla. Poslije ga je uveo u podrum kuće u kojoj su nas držali, probio mu tom kamom uvo i zabio je u gredu, pa ga ostavio tako da visi o gredi i krvari u strašnim mukama i bolovima...
Teško mi je o svemu tome i da pričam, bojim se da sve to sada izgleda nevjerovatno, da neko može pomisliti kako ja tu nešto izmišljam i maštam, ali se u sve najmilije što imam i što mi je najsvetije mogu zakleti da je bilo ovako.
Konačno, poslije te torture koju smo mi pojedini pretrpjeli, vratiše nas u kuću, ali dolje u podrum. Čudno je i nevjerovatno kako čovjek ogugla i na batine. Osjećaš užasni bol prvih desetak udaraca, a poslije se okameniš, nema bola, pretrneš i svejedno ti, a te udarali a milovali. Tako dok si vruć, dok ti je tijelo utrnulo i odrvenilo, ali muke su nastupile u toku noći, kad smo se ohladili. Tada su visnuli bolovi neizdrživi i proradile rane – ležimo na zemlji i ne možemo ničim mrdnuti, a noć prokleta, iako je ljeto, duga kao zimska, nikad da svane.
Momir me u jedno doba prizva:
– Milivoje, svega ti živoga, de mi skini i dodaj onu žagu.
On ugledao veliku ručnu testeru, domaćin je ostavio i namjestio na gredu:
– Ma, šta će ti žaga, dobro te vidjelo – pitam ga ja.
– De mi je dodaj da se prikoljem, ne mogu više...
Jeste me te noći najmanje petnaest puta prizivao, molio i kumio svim i svačim da mu dodam testeru. A već o Radanu nesrećnom i da ne pričam kakve je on muke istrpio.
Strašan je to osjećaj, trpiš muke, gledaš na kakve strašne muke udaraju i tvoje najbliže, rođake i prijatelje, a ne možeš da pomogneš ni sebi, a kamoli njima. I niko ne zarezuje naše bolove i jauke, čak ni to što gotovo svi mokrimo krv...
Sjutra: OSAM MJESECI U TAMNICI
Riječ Edhema Klova
A bilo i među njima ljudi, sramota je ne reći – kaže Milivoje Čarapić.
Bila tu i jedna grupa Čajničana sa kojima sam nekad radio. Ponajstariji među njima je bio Edhem Klovo. Jednog dana me izvedoše iz podruma, posjedaše oko mene i prosto kao da se izvinjavaju. U tome naiđe jedna grupa Višegrađana i traže me po imenu. Klovo grabi i kaže da me nema tu, a onda poče da ih kori što nas muče goloruke, ni krive ni dužne:
– To su ćetnici i krvnici! – breknu taj.
– Ma, kakvi ćetnici, ćetnici vam gonili mater, ovo obični narod, mučenici kao i mi! – breknu i Klovo.
– A ako ste toliki junaci, eno vam ćetnika – pokaza rukom prema srpskim položajima – pa ako vam basta udarite na njih, a ne iživljavajte se na sirotinji i nejači!