-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
„Na sve nesreće i nedaće Crnogorac gleda vjerskim očima, svemu je krajnji uzrok neka viša sila, kazna božija, od koje se ipak može otkupiti postom i molitvom. Obično se odmah ide svecu, metaniše i prilaže, i moli da se pomogne”. Simo Šobajić svjedoči o jakim predrasudama i poštovanju živih svetaca. On kaže: „Na poklonjenje ma kom kivotu svetiteljskom otići će svake godine, ma ko iz svake kuće crnogorske. Za Crnogorca je najpreče da imadne crkvu – školu kad mogne i ako mogne... Dovoljno je zamoliti sveca i podmititi ga dobro (a mito je u Crnoj Gori tradicionalno) pa se čovjek oprosti grijeha kao ponovo rođen; i što je još najstrašnije: Može se opet griješiti!” Strogo se pazilo na post i vjerovalo u nečiste duše, vještice i vukodlake i svakakve druge praznovjerice. (...)
U Crnoj Gori nije bilo huljenja Boga kao kod ostalih Srba i sveštenici su poštovani kao crkveni ljudi i kao ljudi sa znanjem koje nije bilo svima dostupno. Crnogorci su težili svešteničkom pozivu ne toliko radi neke materijalne koristi, koje nije bilo, već prije radi poštovanja koje im se ukazivalo. Uopšte, škola je imala privlačnost ne zbog proširivanja znanja već zbog toga što je vodila ka položaju i poslu koji je oslobađao od fizičkog rada i surovog života. Izvjestan broj glavarskih sinova i rodstvenika upućivan je u inostranstvo na školovanje o državnom trošku, a korišćene su i stipednije koje su Crnoj Gori davale Rusija, Francuska, Italija, Bugarska, Turska i Srbija. Osjetivši da školovani ljudi sve uspješnije osvajaju razna službena zvanja u činovničkoj jerarhiji, što je smatrano za vrhunac u životu, školovanje djece je postalo i vrsta takmičenja. Najprije pojedinačno, a kasnije u sve većem broju, djeca crnogorskih seljaka odlaze najvećim dijelom u Srbiju i Rusiju na školovanje. U početku su to bila djeca učitelja, sveštenika, sitnih seoskih glavara, ali kasnije i djeca siromašnih seljaka. Krajem 19. i početkom 20. vijeka broj crnogorske djece u srbijanskim gimnazijama išao je na stotine i oni su živjeli u velikoj bijedi.
Prema rodoslovu bratstva Dožića, svi Dožići su poticali od Otaša Medenice, čiji je sin Mijat poginuo mlad u borbi sa Turcima, a njegova žena Doža ostala je mlada udovica i podizala je sina Milovana. Milovan je imao četiri sina, a jedan od njih, Mijat imao je pet sinova, Marka, Bogdana, Jovana, Mihaila i Jakova. Jakov je poginuo 1877. godine u borbi sa Turcima u odbrani manastira Morače. Mihailo je bio arhimandrit manastira Morače. Treći sin Jovan, rođen oko 1850. godine, bio je oženjen Nešom (Bućom), rođenom Bošković. Postoji priča da je Neša bila lijepa žena koju je Jovan oteo pošto je trebalo da se uda za drugog. Imali su pet sinova, Pera, Miraša, Đorđija, Sekulu, Petka i tri kćerke, Milicu (udatu Ašanin), Mijojku (udatu Marković), i Šajku (udatu Lakićević). Pero i Miraš su poginuli u Prvom svjetskom ratu, prvi kod Rogatice, a drugi na Mojkovcu. Sekula je poginuo u Drugom svjetskom ratu, 1942. godine na Dobrom Dolu (Durmitor). Petko je studirao u Čehoslovačkoj i bio je oženjen Čehinjom. Ubile su ga ustaše negdje u Bosni tokom Drugog svjetskog rata.
Bili su imućna porodica za ondašnje prilike. Imali su u posjedu zemljište i šume ali su živjeli skromno. Otac i majka budućeg patrijarha umrli su krajem dvadesetih godina 20. vijeka.
O djetinjstvu Đorđija Dožića ima vrlo malo podataka. Osnovno obrazovanje dobio je u manastiru Morači, zahvaljujući svom stricu, arhimandritu Mihailu. Često su nastavu imali u pećinama u okolini manastira, da bi se sklonili od turskih napada. Manastir Morača nalazio se po strani od glavnih puteva, u gornjem toku rijeke Morače, sjeverno od Kolašina. Manastir je raspolagao raznim posjedima koji su donosili prihode. Saborna crkva je posvećena Bogorodici. Sazidao ga je knez Stevan, sin velikog župana Vukana, za vlade kralja Uroša I, 1252. Čuven je po tome što su u njemu okolna plemena često držala sastanke. Bratstvo Dožić–Medenica je davalo igumane ovom manastiru, „što je bilo koliko duhovnički toliko i ratni poziv pod Turcima”, kako je primijetio Milovan Đilas. Jedan od najpoznatijih igumana manastira bio je Dimitrije Medenica, koji je u zasjedi dočekivao Turke i vraćao se sa turskim glavama u bisagama. Zbog svoje zabačenosti i nepristupačnosti, manastir je dugo bio sklonište drgocjenih knjiga i ikona. Prva svjetovna škola u manastiru otvorena je 1854. godine, ali nije dugo radila zbog ratova. Ponovo je škola bila otvorena 1870. i radila je do 1876. da bi obnovila rad 1879. godine. Jedan od učitelja u ovoj školi, a takođe i starješina ovog manastira prije arhimandrita Mihaila, bio je i budući crnogorski mitropolit Mitrofan Ban.
Mada porodica Dožić nije spadala u siromašne, nije bio običaj da se djeci plaća školovanje. Dobijali su novac za put dok su za ostalo morali sami da se snalaze.
(NASTAVIĆE SE)