- Piše: Budo Simonović
Dok je Amir Reko govorio – kazuje dalje Milivoje Čarapić – neko od vojnika iz jedne grupe sa strane poče da viče da nas sve treba pobiti i spaliti. Reko se okrenu prema njemu i toj grupi, očigledno ozlojeđenih i spremnih da nas potuku, i glasom koji ja ne umijem opisati, kakav, čini mi se nikad nijesam čuo ni prije ni poslije, glasom iz kojeg je izbijao autoritet, podviknu da prekinu i da jednu riječ više ne čuje.
Tako je i bilo, zaćutali su i tu više ne bi nikakvih provokacija i komentara, čuo se samo glas Amira Reka u kojeg smo mi od tog momenta gledali kao u ikonu, kao u zaštitnika i spasitelja.
Ubrzo potom povedoše nas u koloni prema Trebeškom Brdu, odnosno prema Čajniču – ima tu barem tri sata pješačenja. Krenu nas četrdeset i četvoro jer se zlosretna Marija Čarapić nije pojavila pred školom. Prati nas dvadesetak njihovih naoružanih vojnika iz te višegradske brigade, a glavni je bio Edhem Obuća, rodom odnekud od Čajniča – bio je, kako sam kasnije saznao, rezervni oficir prije rata. Nama je Reko u tom govoru kod škole obećao da će on ići sa nama, da će nas on pratiti, ali nije krenuo, jer su ga, kako ću, takođe, mnogo kasnije saznati, pozvali da hitno dođe u glavnu komandu, a ustvari, neko, kome se očigledno nije dopao taj njegov postupak prema nama, htio je da ga skloni i nas ostavi bez zaštite, odnosno prepusti na milost i nemilost onih koji su bili naumili da Bučje i Srbe u njemu sravne sa zemljom.
Sve to će nam kasnije postati jasno i osjetićemo to već usput kad su nas dvojica-trojica muslimanskih vojnika, očigledno pripitih, počeli vrijeđati i provocirati. Mi smo, međutim, samo ćutali i grabili naprijed. To je posebno došlo do izražaja na samom Trebeškom Brdu kad je jedan od tih pijanih počeo da prijeti Momiru Čabarkapi da će ga zaklati, i njega i njegovu sestru i njeno dijete, dječaka koji je tada imao dvije ili tri godine.
Taj oficir Obuća u jednom momentu, kad smo tu na Trebeškom Brdu zastali da predahnemo, prizva moga oca i Velja Čarapića i veli im da se spuste dolje prema Čajniču i nekako stupe u kontakt sa Srbima, a naredi da sa njima krene i nejač – odabraše dvanaestoro djece i žena. Posla s njima i jednog svog borca, Hasovića. Obuća dade mome ocu i spisak sa sedam-osam imena muslimana za koje se mislilo da su zarobljeni i da se nalaze u Čajniču – traže da ih puste i zamijene za nas.
Kako sam kasnije saznao, niko od tih muslimana koje su tražili iz Čajniča da ih razmijene za nas, nije u tom momentu bio živ. Radilo se o nekoj grupi koja je tu negdje u blizini Čajniča upala u srpsku zasjedu, došlo je do puškaranja i oni su svi tu izginuli, a u Goraždu su očito sumnjali da su oni zarobljeni i da su živi.
Uspjeli su moj otac i Veljo Čarapić da sa tim muslimanom dođu do srpskih položaja i uspostave kontakt, išli su i do Čajniča i tamo su ostala ta djeca i žene. Ostao i Veljo, pustio ga taj musliman Hasović, kao: „Šta ćeš se vraćati na Trebeško Brdo kad će sjutra ionako pustiti i sve ostale”. Moj otac i taj Hasović se vratiše na Trebeško Brdo u suton i kazaše da u Čajniču nema tih muslimana koje traže.
Sudbina Marije Čarapić
Marija Čarapić je ostala na Bučju – kaže Milivoje Čarapić. – Ona, jadnica, nije bila psihički baš dobro, a imala sirota i neke ovce pa ostala da ih čuva, nije ni došla tog jutra pred školu. Ni dan danas se ne zna gdje je i kako završila. Po nekim pričama i saznanjima, muslimani su je našli drugi ili treći dan pošto su nas odveli i pitali je da li u selu ima još Srba. Ona im navodno rekla da ima i počela da ih mota okolo i tobož pokazuje gdje su se Srbi sklonili, a, po prilici, ona se plašila da joj ovce ne zaplijene i potjeraju pa je htjela samo da ih odvuče što dalje od ovaca. Nekome od tih je, kako se pričalo, dosadilo i kad je shvatio da ih ona vuče za nos, opalio i ubio je, ali joj braća nikad kosti nijesu našla.